Komentar dr.sc. Branimira Vidmarovića

Izjava ruskog ministra Lavrova o tome da Rusija može raskinuti odnose s Europskom Unijom snažno je odjeknula svijetom. Međutim, interpretacija nije sasvim korektna. Jer ono što je Lavrov rekao, kao i način na koji je to rekao u emisiji Solovjov Live se ne podudara sa službenim transkriptom na stranici ruskog MVP.

U studiju, novinar Solovjov pitao je Lavrova:

• Idemo li prema raskidu odnosa?
• S Europskom Unijom? – priupitao je Lavrov. I odmah počeo: – Znate, ja samo..
• Ta s Amerikom smo sve raskinuli – ubacio se Solovjov.
• Znate, polazimo s pozicije da smo spremni…eee…mi smo susjedi, oni su još uvijek naš najveći, ako gledamo kolektivno, naš najveći trgovinski partner, najveći investicijski partner. Brojne kompanije posluju ovdje, stotine, tisuće zajedničkih poduzeća. I…ako je biznis uzajamno koristan, nastavit ćemo.

Dalje je Lavrov krenuo objašnjavati što i kako: «u slučaju uvođenja sankcija u određenim osjetljivim granama koje mogu biti rizične za rusku ekonomiju..». No umjesto jasno strukturiranog odgovora na prvo pitanje Solovjova, Lavrov je poentirao:
«Ponavljam, ne želimo se izolirati od globalnog života, ali moramo na to biti spremni. Ako želiš mir, spremaj se za rat».

U službenom transkriptu Ministarstva vanjskih poslova sam početak odgovora Lavrova izdvojen je i zapisan kao zasebna rečenica: «Polazimo s pozicije da smo spremni». Točka.

Gdje je problem?

U tome što je bilo kojem pažljivom slušatelju jasno da je Lavrov htio reći nešto drugo pa u procesu izgovaranja fraze korigirao misli. Način na koji je izgovorio frazu jasno upućuje na to da je prije korekcije («eee») htio reći nešto sasvim drugo. Sudeći po svemu, hipotetska fraza trebala je zvučati «Polazimo s pozicije da smo spremni surađivati u obostrano korisnim područjima» ili tome slično. U protivnome sljedeći dio o suradnji i zajedničkim poduzećima nema smisao.

No, što je s krajem odgovora? Opet, odgovor Lavrova u cijelosti te fraza «moramo na to biti spremni» u kombinaciji s pomalo tragičnim tonom pokazuje da je raskid nažalost moguć ukoliko EU zaoštri sa sankcijama. Odnosno, to je obostrani proces destrukcije u kojemu je EU inicijator a Rusija odgovara.

Glasnogovornik Putina Dmitrij Peskov apsolutno je točno rekao da su riječi Lavrova izvrnute. Ministar vanjskih poslova nigdje nije izjavio, a pogotovo ne zaprijetio, da će Rusija prekinuti diplomatske, ekonomske ili bilo kakve druge odnose s EU. Valja uzeti u obzir da je novinarevo pitanje bilo ironično i figurativno. Solovjov (koji voli doskočice, ironiju i sarkazam) je podrazumijevao pogoršanje odnosa i odmak Rusije od politike stjecanja blagonaklonosti Amerike a ne punopravni prekid odnosa. U tom smislu ni odgovor Lavrova ne može se nadovezivati na nešto što se ne postoji.

Ali izjava je – uz pomoć nekog nepažljivog mladog copywritera u ministarstvu – šokirala EU i u podebljala europsku nelagodu zbog protjerivanja trojice europskih veleposlanika tijekom neuspješnog posjeta Borella Moskvi.

Istina je da je Moskva frustrirana s politikom Europske Unije i manjkom ikakvih perspektiva za resetiranje političkih odnosa. Zbog toga Moskva ulazi u stanje suverenističke indiferentnosti prema zapadnom susjedu: ako je sve loše a sankcije su neizbježne, onda ćemo preventivno pokazati zube i gard. No bitno je istaknuti da je Moskva frustrirana EU-om kao integracijom koja donosi odluke na temelju ukupnog mišljenja svih članica, neke od kojih imaju hipertrofiranu sliku ruske prijetnje. Rusija bi voljela politički i ekonomski surađivati s Njemačkom, Francuskom ili Italijom. No EU kao politička integracija po mišljenju Moskve stalno naginje u stranu vrijednosne retorike i moraliziranja umjesto konstruktivnih prijedloga. Zato je takav dijalog besmislen. U navedenom intervjuu Lavrov je dao do znanja da je Borell bespomoćan zarobljenik kolektivnog mehanizma.

Ruska demonstrativna strogost i suverenizacija nisu novi. Nekoć davno, 2007. godine Vladimir Putin je u Münchenu na konferenciji za sigurnost održao svoj čuveni govor u kojemu je kritizirao američki monopolarni poredak i najavio ruski odmak od Zapada. U tom kontekstu Borella i čitavu situaciju možemo sagledati kao nastavak te politike. No čak i takva politika se ne temelji na potpunom raskidu odnosa.

Bez obzira na daljnju sudbinu Navaljnog (koji je ovaj puta formalni okidač pogoršanja) – pravomoćna presuda ili povratak na uvjetno uslijed razmatranja žalbe – odnosi EU i Rusije nastavit će egzistirati u domeni političke bezidejnosti i nepovjerenja.

Dr.sc. Branimir Vidmarović je stručnjak za međunarodne odnose, rusku i azijske politike. Matična institucija mu je Sveučilište u Puli.  Povremeni je komentator EnergyPressa.