Počinje gradnja biorafinerije u Sisku

Bioetanol
Belgijska tvrtka De Smet Engineers & Contractors (DSEC) objavila je da su počeli raditi na osnovnom inženjerskom ugovoru za Inu, koji pokriva dio projekta izgradnje postrojenja za proizvodnju bioetanola druge generacije u Sisku.

Kako je rečeno, “DSEC će također integrirati odabrani procesni paket u studiju projekta i procijeniti povezane kapitalne i operativne troškove.” Kad bude gotovo, taj projekt će Ini omogućiti validaciju planirane izgradnje postrojenja u Sisku, a koji je Ina obećala kao dio kompenzacijskih mjera nakon najave zatvaranja osnovne prerade u sisačkoj Rafineriji. To u objavi navodi i DSEC istaknuvši kako projekt ima za cilj “uspostaviti održivu industrijsku aktivnost kao alternativu za rafineriju nafte Sisak”.

Vrijednost ugovora i posla nije navedena, no to je dio aktivnosti, započetih 2017., koje Ina provodi vezano uz planiranu proizvodnju bioetanola u Sisku. Plan je da biorafinerija ima godišnji kapacitet 55.000 tona druge generacije (2G) bioetanola, a za sirovinu će koristiti lokalno uzgajan miskantus i lignoceluloznu biomasu, kao što su ostaci žitarica i uljarica.

Prema Studiji utjecaja na okoliš budućeg postrojenja za bioetanol iz 2017. razmatra se i proizvodnja električne energije za vlastite potrebe iz obnovljivih izvora (ostaci biomase iz proizvodnje i po potrebi drvna sječka), te proizvodnja ugljikova dioksida nastalog u proizvodnji bioetanola, koji bi se koristio za povećanje iscrpka nafte.

Za planirani proizvodni kapacitet godišnja količina potrebne sirovine procijenjena je na 370.000 tona koje Ina namjerava osigurati prikupljanjem poljoprivrednih ostataka izravno s njiva te uzgojem energetskih biljaka u promjeru 75 km oko Siska.

Ina je prije nekoliko mjeseci dovršila testiranje miskantusa za proizvodnju biogoriva, poručivši kako su rezultati testiranja optimistični jer su pokazali da tehnologija sunliquid može uspješno preraditi miskantus u lignocelulozne šećer i etanol.

Postoji globalna suglasnost da je energetska tranzicija s fosilnih izvora prema obnovljivima nužna, no istodobno ne postoji suglasje kojim tempom će se ona napraviti, a još manje suglasja ima oko toga tko bi to trebao platiti, rečeno je na okruglom stolu “Energetska industrija i cijene energije u energetskoj tranziciji”, koji je jučer u Zagrebu organizirala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU).

Sveučilišni profesor i ugledni energetičar, prof. dr. Igor Dekanić, inače pročelnik 7. sekcije Znanstvenog vijeća za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku u HAZU, upozorio je na činjenicu da je, već čitavo stoljeće, pa tako i danas, cijena nafte glavno mjerilo cijene ostalih energenata. “Pariški sporazum je veliko dostignuće po pitanju energetske tranzicije i ublažavanja klimatskih promjena.

No, činjenica je da niti jedna konferencija nakon Pariza, koji je bio 2015., nije dala gotovo nikakav rezultat te se donošenje konkretnih odluka samo odgađa. Problem je, naravno, u gospodarskim interesima raznih zemalja, a centralno pitanje je cijena, odnosno tko bi trebao platiti saniranje postojeće štete te investirati u razvoj novih tehnologija”, kaže Dekanić. Dodaje da je bilo planirano da se globalno 100 milijardi dolara godišnje utroši u financiranje energetskog miksa – energetske tranzicije, no da nema suglasja tko bi to trebao platiti.

“Čitavu priču o energetskoj tranziciji i obnovljivim izvorima energije, prije svega, vodi Europa odnosno Europska unija. No, pitanje je ima EU danas tu snagu. Prije 50-ak godina je 4% svjetskog stanovništva, Europa i Sjeverna Amerika, trošilo 40% ukupne svjetske energije. Danas EU28 troši 10%, a s Brexitom će to pasti na oko 7,5%. Stoga je veliko pitanje hoće li Europa, koja je zapravo postala energetski patuljak u svakom smislu, imati snage nametnuti svoju agendu po tom pitanju zemljama kao što su Kina, Indija, a i SAD”, kaže prof. Dekanić.

Na skupu u HAZU je upozoreno da niske cijene nafte utječu na manje investicija u, uglavnom skuplje, projekte obnovljivih izvora. A cijene fosilne energije – nafte, plina i ugljena – uglavnom su stabilne već 20-ak godina. Također je bilo riječi o tome da neke činjenice energetske tranzicije, poput energetske neutralnosti i sličnog još uvijek nisu od kraja definirane – primjerice, je li neka vjetroelektrana 100 posto energetski neutralna?

Da, ako se promatra samo njezina proizvodnja struje, ali ako se u obzir uzima i energija potrebna za njezinu izgradnju, održavanje, sanaciju te priključne i pričuvne kapacitete, onda je stvar malo drukčija. Gdje je u toj čitavoj priči Hrvatska? Kako je istaknuo Igor Grozdanić iz Hrvatske gospodarske komore (HGK), po pitanju statistike deklarirane prema EU, Hrvatska stoji dobro po pitanju energetske tranzicije jer ima značajan udio energije zbog brojnih hidroelektrana.

No, upozorio je da vrlo loše stojimo po pitanju prometa. “EU je propisao da članice do 2030. moraju imati 13, nova Komisija govori i o čak 16% voznog parka na alternativna goriva. Mi smo danas na ispod jedan posto, a iza nas su samo još Estonija i Grčka. Činjenica je da nam je 67 posto ukupnog voznog parka na dizel, dok se on u Europi smanjuje i zabranjuje. Bez uključivanja Ine, kao stožerne energetske tvrtke u Hrvatskoj, u značajne investicije u alternativna goriva i infrastrukturu, mi do 2030. nećemo dostići niti 8%, a kamoli 13 ili 16% udjela, piše Poslovni dnevnik.

You may also like

0 comments