Plin još neko vrijeme neće imati alternativu

Komentar
Iako su prošloga tjedna neki od “uglednih” ekonomskih analitičara bili osobito angažirani na promoviranju teze kako je plin emergent koji je izgubio značaj, istina je daleko od toga.

Naime, usprkos višedesetljetnom plašenju kako je nafta dosegla svoj vrhunac te kako će je naslijediti plin, to se još nije dogodilo, pa samim time tranzicija prema svijetu bez nafte još nije počela, ma koliko to neki priželjkivali. Želja je, neprijeporno, vrlo velika, a motive ima u objašnjenjima većeg dijela znanosti kako čovjek utječe na okolinu, te kako je potrebno stvoriti niskougljično društvo, što je dugoročna neminosvnost.

Umjetna potražnja, koju stvaraju regulacije i državne dotacije, trebala je u tome pomoći, međutim, kako to obično biva, tehnologija se ne može razviti na restrikcijama energenata, kao motora ekonomije.

Izazovi neugljičnih energija su naime brojni, poput nerazvijene tehnologije i granične mogućnosti tržišne proizvodnje, izazova glede akumulacije takve energije bez njena pretjeranog gubitka, ali Iimaterijala koji služe u akumulaciji, proizvodnji baterija. Najrašireniji od njih je litij, a rudarenje njega onečišćuje okoliš više nego li bušotine ugljikovodika. Međutim, možda je najveći izazov to što je nemoguće proizvesti alternativnu energiju bez udjela ugljikovodika u njegovoj proizvodnji.

Podsjetimo, upravo se plinom kao energentom budućnosti bavila konferencija Večernjeg lista “Plin – emergent budućnosti”.

Konferencija se bavila geopolitičkim izazovima u svijetlu skorog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, pitanjima sigurnosti opskrbe, u energetskoj razmjeni sa Rusijom od 210 do 240 milijardi kubičnih metara plina, te energetskom sigurnošću.

Anvar Azimov je tom prilikom pozvao Hrvatsku ne bi li osigurala mirenje EU-a i Rusije u svjetlu sankcija zbog aneksije Krima, pritisaka SAD-a na trgovinu pojedinih zemalja ruskim plinom, poput pritisaka na Njemačku, čiji je parlament prije nekoliko dana usporio završetak Sjevernoga toka, što bi moglo donijeti štetu od 200 milijardi dolarai ugroziti komercijalni tijek energenata koji nije stao niti u vrijeme Hladnoga rata.

Na panelu o LNG terminalu sudjelovali su Davor Štern, Igor Dekanić i Christian Cleutinx te su naglasili kako je plin emergent budućnosti, barem u srednjem roku. Hrvatska mora nastaviti trgovinu plinom kopnenim putem, ali mora misliti na svoje interese te završiti, nakon 25 godina planiranja, LNG terminal na otoku Krku.

Taj nam je terminal potreban, iako još nije na vidiku kontekst u kojem bi prijevoz plina kopnom postao skuplji od prijevoza plina brodom ili kontekst tolikog pojeftinjenja tehnologije za ukapljeni plin, radi postavljanja energetske infrastrukture te povećanja energetske sigurnosti.

Postiže se to multipliciranjem izvora i pravaca, raspoloživih za trenutno djelovanje. Međutim, LNG košta, a osim EU, glavni lobist za takvu infrastrukturu SAD, u hrvatsku je energetiku investirao vrlo malo ili ništa, naglasili su panelisti.

Općenito, plin je emergent na koji se sve više, u ugljičnim izazovima, prilikom nedostatka cjenovno, dostupno te ugljično prihvatljive alternative oslanjaju industrije razvijenih zemalja. One kojima je nuklearna energija neprihvatljiva zbog cijene ili možebitnih kataklizmičkih učinaka ovise do 50 posto o plinu, poput najrazvijenije industrije Europe Njemačke. Upravo radi industrijskih potreba trenutno se u Europi (LNG infrastruktura, Sjeverni tok, Turski tok…), no  i drugdje (Snaga Sibira) radi toliko plinske infrastrukture. U tom smislu, plin neće imati alternativu u nekom srednjem roku, onom tranzicijskom prema učinkovitim alternativnim energijama, u svim njihovim vidovima.

Stoga, reći kako je došao kraj ere plina, odaje dominantno ne znanje problematike. Ili netko ima kristalnu kuglu pa zna kada će točno izazovi biti nadiđeni?

You may also like

0 comments