[vc_row][vc_column width=”1/3″]Objava presude, od prije nekoliko dana, arbitražnog suda UN-a u slučaju sudovanja za upravljačka prava u INA-i, kome god koristila, pokazala je kako u ovoj zemlji postoji spirala zla u vidu (ne)vidljive sprege sudstva, represivnog aparata, velikog dijela medija i populističkih političkih interesa.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Pojavom populističkih antisistemskih boraca protiv svih investicija, koji su se strukturirali u dvije stranke, od kojih je jedna do nedavno bila u vlasti te upravljala represivnim i pravosudnim aparatom, otvorena je Pandorina kutija, te su njihovi istomišljenici isplivali u poziciju i u drugim strankama.
Sigurnost u svoje mreže pripadnika ove spirale zla vidio se u apsolutnoj sigurnosti u dobivanje arbitraže, što se pokazalo za državu štetnim blefom, rušenjem jedne vlade i projektom hapšenja sviju koji su za dogovor s MOL-om, što je objavio jedna tjednik i zbog čega smo dobili blokadu ulaska u OECD te političkom inicijacijom napada na najveću kompaniju, što ovih dana dobiva pravosudni epilog kojeg prati populistička predstava za javnost u vidu parlamentarnog povjerenstva.[/vc_column][/vc_row]
I ovoga studenoga najavljena je nova potjera iz istog formalnog tabora dok onaj neformalni trlja ruke i, sa svojim jatacima, čeka u prikrajku. Napadnut je PPD. Kažu „politički tajnik“ i „čovjek i pol“ kako je ta kompanija preveliki sistemski rizik za zemlju te dodaju, u maniri bivšeg državnog tajnika za energetiku koji govori neistine o položaju nekih kompanija na Bliskom i Dalekom istoku, kako je nastala političkim pogodovanjem jednog ministra, dok je prava istina kako kompanija ima svoj put tijekom nekoliko raznorodnih vlada, te rast od 70 posto prihoda na inozemnim tržištima. Neće valjda biti da vlada Švicarske pogoduje PPD-u?
Umjetno gnojivo? Stvarno postoje ljudi koji komercijalnu proizvodnju smatraju infrastrukturnim projektom? Neće biti, to je tek socijalistički koncept bankomata za populističke interese, koliko god stajalo.
Nenad Bakić je nedavno na svom blogu izračunao koliko je strateška ova proizvodnja za prosječnog poreznog obveznika. Izračunao je kako je s obzirom na gubitke i potrebne investicije u modernizaciju bilo puno bolje svakog djelatnika učiniti milijunašem uplatom otpremnine iz proračuna, a za Petrokemiju naći investitora koji bi snosio rizik modernizacije, dobave plina i poslovanja. Jer troškovi modernizacije nisu mali. Naime, bez nje teško da će Petrokemija moći obnoviti ekološke dozvole. Potrebna je investicija od 35 milijuna eura u postrojenje za otpadne vode i amonijak te investicija u odlagalište fosfogipsa. Za potonju se izračuni kreću od 17 do 50 milijuna eura, ovisno o procjeni.
Umjesto toga, sada ćemo je morati skoro pa pokloniti, s obećanim državnim potporama, ali i našim novcem kojim smo godinama nabavljali plin za ovu komercijalnu djelatnost. Naime, nedavno je temeljni kapital Petrokemije smanjen s 386 milijuna kuna na oko 45 milijuna kuna, dok su dugovi samo prema PPD-u oko 260 milijuna kuna, nešto manje prema INA-i. Doduše, u prosincu bi skupština društva trebala odlučiti na burzu dati nove dionice u vrijednosti od 10 kn, te bi se time temeljni kapital povećao za 450 milijuna kuna.
Budući mnoge energetske kompanije u Europi, pa i okruženju, imaju dugoročne strategije koje u važnom dijelu obuhvaćaju široku petrokemijsku proizvodnju posve i kako ugovor o dobavi plina s istoka ovisi o petrokemijskoj proizvodnji iz Kutine, jer Petrokemija još uvijek troši oko trećine ukupne hrvatske potrošnje, posve je logičan interes Prvog plinarskog društva za ulazak u vlasničku strukturu Petrokemije.
Iz PPD-a javljaju kako su zainteresirani za formiranje konzorcija sviju ponuđača, poput INA-e, EBRD-a, HEP-a, JANAF-a te mirovinca (poljski je Azotv odustao smatrajući kako postoji previše rizika) ili pak za partnerstvo s nekim od njih. Partneri bi imali interes modernizacije, a zbog uloga i maksimiziranja profita te širenja tržišta. Dovelo bi to, naposljetku, do toga da se Petrokemija isplati proračunu i prestane biti klijent istoga.
Našim antiinvestitorskim gulanferima, na kraju, treba dati satisfakciju i dopustiti im da osim odluke o privatizaciji, birokracija odigra još jedan potez. Neka regulator, za olakšanje poslovanja velikih potrošača segmentira tarife za transport plina na magistralnim plinovodima. Učinit će to poslovanje Petrokemije lakšim, a time olakšati i punjenje državnog proračuna.
.
