Skandal koji poprima dimenzije ozbiljno narušenih političkih odnosa između Hrvatske i Slovenije, a koji je razotkrio Večernji list, stavio je u fokus i pitanje povjerenja uglednih međunarodnih institucija kao što je Međunarodni arbitražni sud. Stručnjacima za hrvatsko-slovenske odnose i političkim analitičarima iznesene tvrdnje i otkrivanje slovenskog utjecanja na arbitre u cilju povoljnijeg pravorijeka nije veliko iznenađenje. Na liniji je to izjava koje je u ožujku iznio slovenski ministar Karl Erjavec, a onda to i porekao.
U cijelom postupku arbitražnog spora između Hrvatske i Slovenije upravo je Erjavec bio taj koji je svojim izjavama više puta povrijedio članak 10. točku 1. Sporazuma o arbitraži u kojoj je propisano uzdržavanje od bilo kakvog postupka ili izjave koje mogu intenzivirati spor ili ugroziti rad Arbitražnog suda. Svakako možemo zaključiti da je ovim transkriptima ne samo ugrožen nego i onemogućen daljnji normalni rad Arbitražnog suda. Transkriptima je povrijeđen i članak 6. točka 5. koji tumači sam postupak arbitraže kao povjerljiv, piše Večernji list.
Sloveniji i od prije nije nepoznato kršenje sporazuma koje je prihvaćala ne samo sa strane Hrvatske nego i međunarodnih institucija. Slovenija je poput Hrvatske prihvatila mišljenja Badinterove komisije koja je nastala u svrhu davanja pravnih savjeta i od studenoga 1991. do siječnja 1993. izdala 15 pravnih mišljenja. Priznajući zatečeno stanje granica i poštujući dva temeljna principa razgraničenja prema Badinterovim mišljenjima: status quo i uti possidetis obje države su prihvatile mišljenje br. 3 kao kriterij za razgraničenje. Prihvatile su i mišljenje br. 7. točka 2. da nemaju nikakvih teritorijalnih sporova s graničnim državama ili republikama. Nakon što je sve to lijepo prihvatila, Slovenija je isto tako sve to i zanijekala. Prvo je 7. travnja 1993. usvojila memorandum o Piranskom zaljevu kojim se zauzima za cjelovitost Piranskog zaljeva pod slovenskim suverenitetom i za teritorijalni izlaz Slovenije do otvorenog mora. Sljedeći potez za teritorijalnom pretenzijom bio je još otvoreniji. Odlukom slovenskog Državnog zbora 3. listopada 1994. pripojena su Sloveniji četiri hrvatska sela: Bužin, Škudelin, Mlini i Škrile, kao i 113 ha hrvatskog državnog teritorija. Takva “papirnata aneksija” nije imala nikakvog pravnog učinka, osim što je izazvala šok i nevjericu u hrvatskoj javnosti.
Od proglašenja samostalnosti i nezavisnosti i Hrvatske i Slovenije do danas Slovenija koristi sva raspoloživa sredstva, dopuštena i nedopuštena, za postizanje svog političkog cilja broj jedan – izlaza na otvoreno more. Političke elite Slovenije tematici odnosa s Hrvatskom i graničnom pitanju posvećivale su najveću pozornost. Nije stoga čudno što slovenske vlasti koriste nelegalna i nedopuštena sredstva u pokušaju dobivanja onoga što već desetljećima obećavaju svojoj javnosti – izlaz na otvoreno more.
Povjerenje u Arbitražni sud sad je ozbiljno i nepovratno narušeno. Republika Hrvatska potpisala je Sporazum o arbitraži u dobroj namjeri i vjeri u nepristranost arbitara. Pretpostavka je bila da je tako učinila i Slovenija. I to usprkos činjenici da je Hrvatska bila prisiljena prihvatiti Arbitražni sud kao jedino pravno rješenje jer je 2001. deponirajući Deklaracije Tajništvu UN-a Slovenija odabrala isključivo arbitražu kao način rješavanja sporova o moru. Time je i za Hrvatsku bilo isključeno međunarodno sudsko rješavanje spora Međunarodnim sudom u Haagu ili Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu. Ni jedna druga članica EU, osim Slovenije, nije izabrala samo arbitražu za rješavanje spora na moru, a isključila međunarodno sudsko rješavanje. Sada se pokazalo da je to Slovenija učinila planski, računajući na svoj ondašnji povoljniji položaj zemlje članice EU i znajući da će utjecati na arbitre. Ili možda Slovenija nudi neko drugo razumno objašnjenje cijelog procesa?
Pravila Stalnog arbitražnog suda u Haagu propisuju mehanizme kojima se moramo zaštititi i promijeniti uvjete arbitraže i po potrebi prekinuti arbitražu jer je cijeli postupak doveden u pitanje. I ugovori koji ne sadrže odredbe o svom prestanku i ne predviđaju otkazivanje mogu se ipak otkazati po dvije osnove. Predsjednica RH, Vlada i Hrvatski sabor trebali bi hitno raspraviti to izuzetno važno vanjskopolitičko pitanje koje se odnosi na granice RH i u skladu s međunarodnim ugovornim pravom, ako se navodi pokažu ispravni, razmotriti mogućnost prestanka ili suspenzije primjene ugovora zbog povreda bitnih za ostvarenje njegove svrhe.
