Pad cijena nafte, tko su dobitnici, a tko gubitnici?

Analiza
Prije nekoliko dana švicarski list Neue Zuercher Zeitung je objavio zanimljivu analizu, koju donosimo ljubaznošću gospodina Davora Dijanovića, novinara HKV-a, kolumnista portala Direktno i izdavača podcasta Geopolitički objektiv.

SAD oštrim sankcijama želi Iran baciti na koljena. Ali sada niske cijene nafte destabiliziraju američke saveznike u Zaljevu. Oni proživljavaju drugi naftni štok u pet godina.

Dramatičan razvoj cijena na tržištu nafte ne mora za sobom povući političke promjene. Ali katkad može srušiti cijela carstva. Propast Sovjetskog Saveza ne može se doduše objasniti samo padom cijena osamdesetih godina, ali bez jeftine nafte ne bi bilo do njega došlo. Moskva jednostavno više nije mogla plaćati neefikasno plansko gospodarstvo. A Vladimir Putin nakon preuzimanja vlasti 1999. ne bi bio mogao učvrstiti svoj autoritarni sustav vlasti bez neprestanog rasta cijena nafte.

Ne čudi stoga što su petrodržave na najnoviji pad cijena nafte reagirale povijesnim dogovorom. One su se pod saudijskim i ruskim vodstvom sredinom travnja dogovorile da će smanjiti dnevnu proizvodnju za 10 milijuna barela. Ali budući da će kriza korone još mjesecima paralizirati svjetsko gospodarstvo, ta naporna akcija dosad nije pokazala djelovanje. Cijene nafte povremeno su otišle u negativno područje, a trenutačno se kreću od 15 do 25 dolara. Crno zlato tako je u odnosu na prethodne mjesece u najkraćem vremenu izgubilo više od polovine svoje vrijednosti.

Golem pad prihoda mogao bi dovesti do političkih promjena osobito na Bliskom istoku, koji zadovoljava trećinu svjetske potražnje za naftom. Za uravnotežen proračun Saudijskoj Arabiji i Omanu treba cijena od 87 dolara, Ujedinjenim Arapskim Emiratima 70 dolara, a Bahreinu čak 95 dolara. I prije pada cijena njihovi su proračuni bili deficitarni. Dok će malene zaljevske monarhije zahvaljujući velikim deviznim rezervama vjerojatno relativno dobro podnijeti šok, zemljama s mnogo stanovnika, Saudijskoj Arabiji ili Iraku, bit će teže.

Do 2014. saudijska kraljevina nije imala praktički nikakvih državnih dugova. A tada su cijene nafte pale s više od 100 na oko 50 dolara po barelu, prihodi su se prepolovili. Rijad je morao povisiti poreze, smanjiti subvencije i zadužiti se. Dugovi sada iznose 24 posto BDP-a. U usporedbi s ostalima u svijetu to izgleda malo. Ali Saudijska Arabija te će kredite moći otplatiti samo ako se cijene nafte opet povećaju ili ako uspije diversificirati gospodarstvo. Ni jedno ni drugo neće se dogoditi tako skoro. Dugovi i porezi stoga će i dalje rasti.

Konzervativna kraljevina pod mladim prestolonasljednikom Muhamedom bin Salmanom pokrenula je doduše značajne reforme. Zemlja se između ostaloga otvorila nevjerskom turizmu. Ali upravo taj alternativni izvor, koji bi mogao relativno brzo donijeti prihode, sada je zbog pandemije korone skoro presušio. To će teško pogoditi i susjedne emirate, gdje su prihodi od turizma u zadnje vrijeme iznosili oko 12 posto BDP-a.

U unutarnjoj politici vjerojatno će rasti pritisak na prestolonasljednika Muhameda. On je u svojim reformama praktički sve stavio na kartu gospodarstva i pritom marginalizirao konzervativni kler, koji je tradicionalno jedan od najvažnijih oslonaca kraljevske kuće. Istovremeno je u vladajućoj obitelji stvorio mnogo neprijatelja jer je bezobzirnim metodama prigrabio više vlasti i ušutkao kritičare. Po nepotvrđenim izvještajima kraljević je u ožujku spriječio pobunu u palači.

Slabljenje Saudijske Arabije i emirata vjerojatno će imati posljedice za cijeli Bliski istok. Od straha pred islamističkim Muslimanskim bratstvom dvije zaljevske monarhije vodile su kontrarevoluciju nakon Arapskog proljeća. U Egiptu su 2013. s mnogo milijardi financirale vojni puč protiv predsjednika Mursija. U Jordanu su kraljevskoj kući pomagale novcem i vojno intervenirale u Bahreinu. Emirati do danas oružjem opskrbljuju gospodara rata Kalifu Haftara koji već godinu dana opsjeda glavni grad Tripoli.

Ali s obzirom na pad prihoda od nafte, pitanje koliko će dugo emirati i Saudijska Arabija još htjeti i moći financirati takve vanjskopolitičke pustolovine. Čini se da to u Jemenu veća sada više ne mogu. Da bi osim utjecaja Muslimanskog bratstva zaustavili i utjecaj Irana u arapskome svijetu, dvije su države 2015. i ondje vojno intervenirale. S obzirom na bezizlaznost rata Abu Dabi je već prošlog ljeta smanjio ondje broj svojih vojnika i potražio kontakt s Iranom. Rijad je nedavno proglasio jednostrano primirje i želi što prije završiti skupi rat.  Ali čini se da hutijevski pobunjenici u savezu s Iranom trenutačno nisu zainteresirani za mir. A za Iran investicije u tom sukobu nisu pretjerane. I Iran doduše pati od niskih cijena i koronavirusa. Ali zahvaljujući režimu sankcija, Teheran je naučio preživjeti s manjim prihodima od nafte. Još prije 10 godina Iran je 60 posto svoga proračuna financirao prihodima od nafte, sada je to „samo“ 30 posto. I Iran poznaje umijeće asimetričnog ratovanja koje mu omogućuje održavati relativno jeftin a ipak učinkovit vojni savez od Libanona preko Sirije do Iraka i Jemena.

U dobitnike krize mogla bi se ubrojiti i teroristička milicija Islamska država (IS). Ona je doduše prije godinu dana izgubila svoj „kalifat“, ali proteklih tjedana džihadisti su pojačali svoj gerilski rat u Siriji i Iraku. I u preostalom dijelu svijeta IS je pozvao svoje pristalice da u borbi iskoristi državne krize zaoštrene pandemijom.

Irak je trenutačno kao stvoren za to. Otkad je vlada u prosincu nakon višetjednih masovnih prosvjeda morala odstupiti, ta zemlja pokušava sastaviti novu vladu. Pad cijena nafte jako će pogoditi Irak. Od prodaje nafte dolazi 90 posto državnih prihoda. Sada u blagajni svaki mjesec nedostaje 4,5 milijarde dolara za plaće, mirovine i socijalu. Za džihadiste tlo teško može biti plodnije.

You may also like

0 comments