Debata ili jesu li oni spremni spaliti Hrvatsku za nekoliko tisuća eura ili nekoliko novih uhljeba?

Zvijezde prošlih izbora upalile su socijalistički Big Brother. Na veliko iznenađenje dominantnih političara stranaka koje se diče pozitivnim socijalističkim naslijeđem. Uslijedilo je raspisivanje prijevremenih izbora, užurbano sastavljanje lista i programa.

Najava današnje debate, prve nakon niza godina, vrhunac je pripreme za predizbornu kampanju. Doista, debate su još od vremena Nixona i Kennedya, postale demokratski standard predizbora, a zadatak im je opredijeliti neodlučne birače. Svuda osim u Hrvatskoj. Jer dok komunikacijski stručnjaci s veseljem pune novinske stupce i televizijske minute, u Hrvatskoj, pokazala je to bitka za izborne liste u dvije dominantne stranke, borba traje za to da se lideri svide članovima svojih stranaka. Poglavito onima koji su ih pozadinskim igrama doveli na vlast, a u tome izvanredna knjiga Mirele Španjol Marković Moć uvjeravanja ne pomaže. Pomaže tek poznanstvo sa onima koji imaju utjecaj na stranačku infrastrukturu.

Kada ova naša politička scena ne bi bila tako incestuozna, kada bismo živjeli u normalnoj demokraciji zapadnog tipa, debata bi, dakle, bila važna, i značajno bi odredila tijek izbora. Kandidati, lideri dvije najveće stranke, koji su se prešutno dogovorili kako premijer mora izaći iz parlamenta, što pokazuje strahovito nerazumijevanje političkog sustava koji je na snazi, tada bi morali odgovoriti na suštinska pitanja i stvoriti posve specifične skupove dojmova. U prvom redu, morali bi stvoriti dojam različitosti, jer biografije i nastupi Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića frapantno sliče. I ne samo biografije i nastupi, nego i hereditarna opterećenja, no to je neka druga tema.

Ne samo glede dojma, stvari su frapantno slične i glede suštine, propusta stvaranja elementarnih ekonomskih sloboda.

Oba kandidata sudjelovala su aktivno u podršci obavještajnom ubijanju programa IFO instituta, čemu svjedoče intervjui njihovih pobočnika u medijima koji su tu rabotu izvršavali, ali još više o tome svjedoče i tek objavljeni programi. Smanjivanje porezne stope, uz zadržavanje ekstremno visokih poreza na dividende te oporezivanja rada, suštinski svjedoči kako se plan IFO o smanjenju presije realnom sektoru kao motoru ekonomije neće dogoditi, baš kako je objasnio Ivica Brkljača prije nekoliko dana u Jutarnjem listu. Odsustvo ukidanja akontacije poreza na dobit posebna je priča koja sakriva koliko je stalo gospodi do malih i srednjih poduzetnika.

Alternativno uhljebljivanje potpunim fokusom na novac iz europskih fondova posebna je priča koja bi mogla biti sljedeći argument u dokazivanju istosti naše incestuozne političke scene. Naimekajje, ako prispodobimo fiksaciju tuđim poreznim novcem, nazočnu u programima svih relevantnih političkih stranaka, činjenici odsustva politika olakšanja realnom sektoru stvaranja nove vrijednosti, vidjet ćemo kako se ovdje radi o pogubnoj politici premještanja dijela javnog sektora na tuđi porezni novac. Pogubnoj kažem, jer upravo su to politike koje su Grčku, Španjolsku, Cipar ili Portugal dovele u poziciju današnjeg suodnosa sa Njemačkom, Austrijom ili Nizozemskom. Ili za one starije, politike su to koje su Sandžak ili Kosovo 80-ih godina dovodile u tadašnji suodnos sa Slovenijom ili Hrvatskom.

Kako im u središtu zanimanja nije realni porezni obveznik nego redistribucija njegova novca govori i odustanak od ideje vaučerizacije zdravstvenih i obrazovnih usluga. I dok je posve legitimna politika zadržavanja ova dva sektora kao alata za socijalnu ravnopravnost, niti jedan program nije odgovorio tko će to platiti i kako ćemo vratiti/servisirati nagomilanu prezaduženost oba sektora. Besplatni ručak koji obećavaju iz oba tabora jedna je od najnepristojnijih demagogija koje smo doživjeli u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa.

Argumenti su brojni, no zabilježimo još jedan. U pripremi za izbore, u programima svih relevantnih opcija, ne nazire se još jedna  različitost. Niti jedna od relevantnih opcija nije niti potvrdila niti demantirala namjeru podržavljenja cjelokupnog energetskog sektora, koju guraju moćni američki odvjetnički krugovi hrvatskog podrijetla, sve kako bi uzeli proviziju od prodaje cjelokupnog paketa. Šok bi mogao nastati kada bi se sektor prodao ruskom državnom kapitalu, kako lobira ruski veleposlanik Azimov. Tada bi i mađarski kapital bio dobar?  Valja se zapitati i što je sa energetskom regijom Jadran Baltik te planovima za stvaranje alternative ruskom plinu ENI-jevom (uzgred, ne postoji naftna tvrtka u Europi u kojoj nema ruskog kapitala, no ostavimo to za drugi tekst)  eksploatacijom sredozemnog plina te njegovim transportom preko plutajućeg jadranskog LNG terminala?  Debatanti će posve sigurno  izbjeći odgovoriti na pitanje, kako to da je u nas javno proskribiran vlasnik hrvatskog kapitala koji trguje Gazpromovim plinom, kada naši glavni saveznici Njemačka i Austrija nemaju nikakvih sumnji glede kupovine plina putem Sjevernog toka?

Zaključimo, predizborna debata koja se ima održati dana, umjesto predizbornog natjecanja, ima zadatak uvjeriti glavne regrutatore istosti hrvatske političke scene u jamstvo uvođenja državnog kapitalizma namjesto elementarnih ekonomskih sloboda, ali i učvrstiti položaj lidera među svojim članstvom. Kako stvari stoje, ona je i nastavak politike proskribiranja privatne investicije u energetskom sektoru te ružne pozadinske igre radi zarade sitnih provizija. Jer, ova je zemlja prepuna ljudi koji su je spremni žrtvovati za nekoliko desetaka tisuća eura ili nekoliko stotina novih uhljeba.