Urednički komentar
Hrvati imaju dvije velike mane, rekao je Ante Starčević, vjerojatno, kako je bio vigovac, misleći na sve one koji se tako osjećaju u nacionalnom smislu. Danas bismo to mogli poistovjetiti sa svim nositeljima Domovnice, koji je se pri punoj svijesti ne odriču. Te dvije mane, o kojima Otac nacije govori su, Hrvati brzo zaboravljaju, a još brže praštaju.
Upravo sam se prvoga dijela izjave, koja poistovjećuje političko pamćenje Hrvata s memorijom čovječje ribice, sjetio kada sam prije dva dana gledao aktualni sat u Hrvatskom saboru, te slušao reakcije na taj događaj opinion makera u medijima glavne struje, političara iz pozicije izvršne vlasti, ali i političara oporbe.
Naime, nije ništa novo kada u Hrvatskoj grupa ljudi misli kako će doći u poziciju moći napadom na biznis, pa čak i kada se radi o biznisu koji više od tri četvrtine prihoda ostvaruje trgovinom izvan Hrvatske, a dominantno investira u Hrvatskoj, vjerujući u rješenja za tvrtke od osobitog značaja za gospodarski sustav Hrvatske, kada uslijed štetnog djelovanja države svi drugi u te tvrtke izgube vjeru, ali i u rješenja za industriju koja je od osobite važnosti za poljoprivredu zemlje i infrastrukturu za distribuciju ključnog energenta zelene tranzicije, a za koju valjda nikome ne treba crtati tko ju je doveo u probleme prije toga ulaganja.
Ta bliža povijest nas uči, uči nas i dalja hrvatska povijest, o hrvatskoj književnosti da i ne govorimo, no to je druga tema, kako napadom na biznis, antiinvesticijskim djelovanjem, sudjelovanjem u protjerivanju investitora iz Hrvatske, pokretanjem arbitraža i inim anti poslovnim rabotama možeš, u ovoj zemlji, postići neslućene političke rezultate. Ako usvojiš takav blueprint možeš podići popularnost, profilirati se kao snažna i vrlo zastupljena parlamentarna platforma, a možeš preuzeti i cijele stožerne parlamentarne stranke.
Nije zgorega niti to da se baviš političkom komunikacijom o partikularnom biznisu i tradingu, a da ne znaš ili namjerno ne želiš pročitati javno dostupne rezultate ili izvješća pojedinih kompanija. Ili da namjerno tumačiš legalnost i legitimnost nekog artikla tradinga, burzovnog, dugoročnog ili spot svejedno je, retrogradno i retroaktivno.
Pa tako ne pročitaš, znam znam, ponavljam se, kako tvrtka koju napadaš ostvaruje tročetvrtinske prihode izvan zemlje, a investira dominantno u ovu zemlju ili namjerno prešućuješ činjenicu kako do agresije na Ukrajinu nije bilo energetske tvrtke koja nije legalno i legitimno trgovala ruskim energentima ili pak namjerno ne pročitaš činjenicu kako je udio trgovine ruskim energentom na uštrb trgovine na LNG terminalu na Krku, u kumulativi jednog od najvećih investitora u Hrvatsku, radikalno smanjen.
Da, govorimo o projektu koji je bio mokri san upravo tvoje, na opisan način profilirane političke platforme, koji bi da je zaživio sukladno tom političko energetskom mokrom erosu, nota bene, bio onemogućen u trgovini bilo kojeg drugog plina osim onoga koji dostavi koncesionar za koga se tada lobiralo.
Ono pak što je novo jest politička zaboravnost involviranih aktera.
Naime, u prošlom činu ove hrvatske tragikomedije, glavni akteri zbivanja, poput raznih osoba koje su bili čelnici paraarbitrarnih saborskih tijela, te njihovi tadašnji i sadašnji pomagači i podupiratelji, u vidu antisistemskih političkih platformi ili korisnika presuda baš tih tijela u zavladavanju stožernim strankama, kao i onih kojima tuđi poslovni ugovori dolaze u poštanske sandučiće po Duhu Svetomu, smatrali su izuzetno suspektnim, premda ničime dokazanim, korištenje političke moći kako bi se postigli partikularni poslovni rezultati.
U ovome pak činu, auzmeš! Upravo ti akteri smatraju legitimnim koristiti političku moć ili navijati za takav čin, za korištenje političke moći u svrhu rješavanja osobnih interesa, u posvemašnjem javnom orgazmu uslijed agresivnog političkog silovanja biznisa. Kažem biznisa, jer ovo je anti poslovni i antiinvesticijski uzorak, osobito opasan po pravnu sigurnost, tržišnu ekonomiju i osjećaj prihvatljivosti biznisa u državi.
U pretpovijesti je to bio Agrokor, jučer je to bila INA, danas je to PPD, a sutra tko zna…
….kojem će ministru ili saborskom zastupniku tuđi poslovni ugovor, po Duhu Svetome, sletjeti u poštanski sandučić, jer nisam siguran kako postoji ijedna zakonska odredba prema kojoj te instance imaju pravo na takav uvid. A one koje imaju, trebale bi od njih biti neovisne, ali i imati zakonsku obvezu zaštite takvih podataka. U tržišnim je ekonomijama, pa i onima koje su miješane, tržišno intervencionističke, tako. Barem na globalnom politekonomskom zapadu.
Antu Starčevića, a promatrajući diferencijaciju biračkog tijela prema potpori strankama, koalicijama i platformama, stoga, treba nadopuniti pitanjem. Osim što smo politički zaboravni i brzo praštamo, jesmo li i licemjerni?
PS. Naivan sam, svjestan sam toga, no „okrečeni grobovi“ koji napadaju trgovca što je legitimno i legalno trgovao nekim energentom, mogli bi svekoliku javnost podsjetiti od koga su dobili prvu donaciju za, tada ne još stranku, nego platformu više nezavisnih lista? Na čiji nagovor? Uz čije posredovanje? Na kojem je tržištu donator dominantno poslovao? Da vam pomognem, nije poznat po privatizaciji tvornice baterija. Zanima nas donator prije njega.
