Organizacija islamske suradnje odbacila Trumpov plan

Za Izrael
Add content here
Organizacija islamske suradnje u ponedjeljak je odbacila bliskostočni mirovni plan američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Na samitu u saudijskom gradu Džedi OIC koji broji 57 članica odbacio je mirovni plan između Izraela i Palestinaca što ga je prošli tjedan predstavio Trumpov zet i savjetnik Jared Kushner. Američki plan koji je u utorak predstavio Trump jamči da će Jeruzalem ostati nepodijeljena prijestolnica Izraela i predlaže da glavni grad eventualne palestinske države bude Abu Dis, jeruzalemsko predgrađe, a Palestinci za svoju prijestolnicu žele čitav Istočni Jeruzalem. Donald Trump u svom projektu predviđa i aneksiju svih židovskih naselja i Jordanske doline na Zapadnoj obali, a riječ je o palestinskom teritoriju što ga je Izrael okupirao 1967. godine.

Zemlje arapskog svijeta mogle bi biti odlučujući faktor za Trumpovog mirovnog plana za Bliski istok. Neke zemlje su više naklonjene Izraelu nego što je to službeno poznato. Ujedinjuje ih neprijateljstvo prema Iranu.

Mirovni plan za Bliski istok američkog predsjednika Donalda Trumpa izazvao je burne reakcije u mnogim arapskim zemljama. Odnosi s Izraelom su od zemlje do zemlje vrlo različiti, a s vremenom su u pojedinačnim slučajevima ti odnosi doživjeli znatne promjene. Slijedi pregled.

Saudijska Arabija

Službeno Izrael i Saudijska Arabija nemaju nikakve odnose. No te su zemlje od 2002. godine napravile ogromne korake u približavanju. Te godine je tadašnji vladajući saudijski prestolonasljednik Abdullah pokrenuo inicijativu za rješavanje sukoba između Izraela i Palestinaca. Tijekom 2015. godine su se predstavnici dviju zemalja u više navrata sastajali radi pregovora. Obje zemlje ujedinjuje briga zbog iranskog nuklearnog programa, koji u Rijadu, kao i u Jeruzalemu, smatraju izrazom borbe za prevlast u regiji. To je još jedan razlog zašto vlada u Rijadu godinama ne pruža nikakvu podršku Palestinskoj autonomnoj upravi.

Izrael je prošlog vikenda poduzeo mali, ali simbolično značajan korak: ministar unutarnjih poslova Arie Deri potpisao je odobrenje kojim je Izraelcima omogućeno da prvi put putuju u Saudijsku Arabiju. Međutim, dozvola za putovanje se daje samo u dva slučaja: za putovanja iz vjerskih razloga (poput muslimanskog hodočašća u Meku) ili za službena putovanja. Dodatni uvjet je da se predoči pozivnica saudijske vlade. Međutim, Saudijska Arabija je u ponedjeljak (27.1.) jasno dala do znanja da posjete Izraelaca ovoj kraljevini do daljnjeg nisu dobrodošle.

Bahrein

Stav Bahreina prema Izraelu u velikoj mjeri slijedi stav Saudijske Arabije, s kojom ova zemlja održava bliske političke veze. U lipnju 2019. godine, na marginama sastanka Arapske mirovne inicijative (API) koji je Saudijska Arabija pokrenula početkom novog milenija, bahreinski ministar vanjskih poslova Khalid bin Ahmed al-Khalifa se u izjavi za časopis “Times of Israel” očitovao o odnosu njegove zemlje prema Izraelu. Iako nije želio govoriti o službenim diplomatskim odnosima, jasno je dao do znanja da Bahrein priznaje pravo Izraela na postojanje: “Izrael je zemlja u regiji … i ona je tamo kako bi tamo i ostala.” On je tada rekao i da Bahrein želi mir s Izraelom. A godinu dana ranije on je osudio bojkot Izraela koji je predvodila Arapska liga.

Katar

I odnosi Katara i Izraela su se poboljšali, mada oni službeno nisu uspostavili diplomatske odnose. Međutim, te dvije zemlje već neko vrijeme uzajamno surađuju, posebno kada se radi o isporukama pomoći iz Emirata i Kuvajta Pojasu Gaze. U Jeruzalemu su svjesni toga da nesigurna materijalna situacija radikalizira mnoge Palestince. Otkako je Hamas preuzeo vlast u Gazi 2007. godine, Katar je najvažniji strani donator za ovu palestinsku autonomnu oblast. Do sada je ovaj emirat tamo uložio preko 1,5 milijardi eura. Sjedište Hamasove vlade u egzilu je također u Dohi. Na ovaj način Katar može izvršiti i politički utjecaj na vodstvo Hamasa. Budući da Katar također ima kontakte s palestinskom upravom na Zapadnoj obali, on je za Izrael pored Egipta jedan od najvažnijih regionalnih posrednika u sukobu na Bliskom istoku. Katar se, s druge strane, nada da će se osloboditi političke izolacije do koje ga je odveo bojkot koji je pokrenula Saudijska Arabija 2017. godine.

Egipat

Egipat je imao ulogu prethodnice kada je u pitanju arapsko-izraelsko približavanje. U studenome 1977. tadašnji predsjednik Anwar al-Sadat je izjavio kako će ići i na kraj svijeta, pa čak i u izraelski parlament Knesset, ako bi to moglo pomoći da dođe do trajnog mira u regiji. Na to ga je tadašnji izraelski premijer Menachem Begin pozvao da posjeti Izrael. 20. studenoga je ovaj Egipćanin održao govor pred Knessetom. Time je otvoren politički proces, koji je pod posredništvom tadašnjeg američkog predsjednika Jimmy Cartera u ožujku 1979. okončan izraelsko-palestinskim mirovnim sporazumom. Trenutno egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi ulaže napore da posreduje u konfliktu između Izraela i Palestinaca. Obje države povezuje zajednički interes da ograniče jačanje džihadista i pretenzije Irana za vlast u regiji.

Jordan

I s Jordanom Izrael od potpisivanja mirovnog sporazuma u listopadu 1994. ima uspostavljene političke odnose. No do istinskog približavanja tih dviju zemalja nikada nije došlo. Jordansko stanovništvo – čiju petinu čine palestinske izbjeglice – odlučno odbacuje izraelsku politiku na Zapadnoj obali. U kontekstu Jeruzalema uvijek iznova dolazi do svađe. Prema mirovnom sporazumu, jordanski kralj je zaštitnik islamskih i kršćanskih bogomolja u tom gradu. Kralj smatra da se takva njegova uloga ponovo dovedi u pitanje.

Koliko su zahladili ti odnosi pokazalo se 2018. godine kada je kralj Abdullah, zbog masovnog političkog pritiska, suspendirao jedan dio mirovnog sporazuma: ugovor o zakupu takozvanog “Otoka mira”. Od 1994. su izraelski farmeri počeli obrađivati pojas od oko 80 hektara na ušću rijeka Jordan i Yamuk. U Jordanu se to odstupanje smatra aktom suvereniteta. Političari obiju zemalja se trude da se ti odnosi učine što manje problematičnim.

Zemlje Magreba

Veze Izraela sa sjeverom Afrike ne tiču se samo brojnih Židova koji su iz te regije pobjegli nakon osnivanja države Izrael, ali još uvijek imaju snažnu emotivnu vezu s mjestima iz kojih potiču.

Dobre odnose Izrael održava s nekoliko zemalja Magreba. 1994. godine su Maroko, Mauritanija i Tunis uspostavili diplomatske odnose s Izraelom. U studenome iste godine Izrael je u marokanskoj prijestolnici Rabatu otvorio uredu za vezu. Kratko nakon toga i Maroko je u Jeruzalemu otvorio svoj ured. Godinu dana kasnije su Mauritanija i Izrael na taj način također intenzivirali svoje odnose, a još godinu kasnije se i Tunis odlučio na ovaj korak.

Politički razgovori se ipak vode izvan službenih kanala. Tako se, recimo, izraelski premijer Benjamin Netanyahu u rujnu 2018. godine u New Yorku navodno nije sastao s marokanskim ministrom vanjskih poslova Nasserom Bouritom. I u ovom slučaju je napetost u odnosima s Iranom to što ujedinjuje obje zemlje. Maroko je prekinuo diplomatske odnose s Iranom. Vlada u Rabatu optužuje Teheran da se miješa u unutrašnje stvari Maroka time što podržava Frente Polisario – političku i vojnu organizaciju koja se bori za neovisnost zapadne Sahare pod kontrolom Maroka.

Odnosi Izraela i Tunisa su u međuvremenu postali lošiji. Novi predsjednik Kais Saied, izabran u listopadu 2019., smatra da je svaki vid odnosa s Izraelom “izdaja”.

Sirija

Posebno napeti su odnosi Izraela i Sirije. Od Šestodnevnog rata 1967. godine tijekom kojeg je Izrael ratovao protiv Sirije, Egipta i Jordana, židovska država je okupirala Golansku visoravan, koja je do tada bila dio sirijskog teritorija. Ujedinjeni narodi od 1981. traže od Izraela da vrati okupirani teritorij. Međutim, preduvjet Izraela za to je sveobuhvatan mirovni sporazum. Nekoliko neslužbenih pregovora do sada je propalo. U ožujku 2019. američki predsjednik Donald Trump priznao je Golansku visinu kao dio izraelskog teritorija – taj potez je izazvao bijes u većem dijelu arapskog svijeta.

Obje zemlje su pod američkim posredovanjem od 1992. do 1996 međusobno vodile intenzivne mirovne pregovore, a potom i ponovljene od 1999. do 2000., koji nisu doveli do željenih rezultata.

Tokom rata u Siriji, iranske trupe, kao i njima podređena libanonska Hezbolah milicija, proširile su svoju nazočnost u velikim dijelovima te zemlje. Izraelci na to gledaju kao na neposrednu prijetnju njihovoj zemlji. Iz tog razloga je izraelska vojska i pokrenula brojne napade na iranske i Hezbolahove položaje. No, ti napadi ih nisu uspjeli otjerati iz Sirije, stoji u analizi DW-a.

 

You may also like

0 comments