Operacija Agrokor, osobni stav Azimova ili ruska geopolitička igra

Situacija sa Agrokorom svakako je tema mjeseca, ako ne i godine. Čuli smo i pročitali sve što je trenutno znano, od gospodarske strane problema: o dugovima, vjerovnicima, „tajnim“ sastancima u Vladi i razgovorima sa Sberbankom i ICBC-om, do razgovora o ruskoj destabilizaciji. Stoga je korisno sagledati situaciju iz drugačijeg, diplomatskog i političkog kuta.

Piše: Branimir Vidmarović

Naoko iznenadni javni i oštri problemi Agrokora imaju svoju konkretnu lepezu koja je pomogla razbuktati plamen. Radi se o izjavi veleposlanika Rusije Anvara Azimova na Dan ruske diplomacije. Odjeven u službenu svečanu odoru Ministarstva vanjskih poslova Rusije koju veleposlanici odijevaju u posebnim prilikama, (koja je u našoj većinom neupućenoj javnosti izazvala podsmjeh), Azimov je dosta oštrim riječima prozvao ne samo Agrokor, već i osobno Ivicu Todorića.  Neki mediji i dijelovi javnost tada su požurili odgovoriti na prozivke veleposlanika Azimova, upućujući mu riječi protu-kritike.

Ne tako davno je na stranicama ruskog Rambler News Servicea bila objavljena izjava direktora Sberbanke Germana Grefa, koji je rekao kako je Sberbank zamolio ruski MVP da objasni izjavu Azimova. Prema riječima Grefa, MVP je razjasnio kako se radi o osobnom stavu veleposlanika koji ne odražava stav MVP-a, dok sama Sberbanka smatra da je „incident okončan“. Zatvarajući oči na činjenicu da spomenuta izjava nije objavljena ama baš nigdje osim Ramblera i agencije RNS, treba reći da nije sve tako očigledno.

Veleposlanik Azimov u Hrvatskoj slovi kao komunikativna, direktna, i – najblaže rečeno – zanimljiva osoba. Ali izjava o Agrokoru nije Azimovljev osobni konstrukt. Za bolje shvaćanje valja se kratko osvrnuti na osnovni diplomatski princip rada veleposlanika i ministarstava. Veleposlanik je državni dužnosnik koji u skladu sa instrukcijama ministarstva i vlade svoje države promovira njene vanjskopolitičke interese. Prema zapadnim klasičarima diplomacije, Julesu Cambonu i sir Haroldu Nicholsonu, veleposlanik ima slobodu da kreativno i u skladu sa svojim intelektualnim kapacitetima i vještinama odrađuje te instrukcije i komunicira sa državom-primateljicom. No bitno je znati da je, kako piše ruski teoretičar i praktičar diplomacije Viktor Popov, za doba SSSR-a i rane post-sovjetske Rusije rad diplomata bio uvelike obezličen, a njegove osobne kvalitete gotovo zanemarene. Bilo je važno što točnije ispunjavati instrukcije Ministarstva i odluka Politbiroa, piše Popov.

No i zapadna i ruska škola se slažu da je izvršenje naredbi i instrukcija uvijek neupitno i veleposlanici ih se moraju pridržavati. „Se soumettre ou se démettre“ (fr. podčiniti se ili povući se), rezimira srž veleposlaničke dužnosti Popov.

Veleposlanik Azimov na plećima nosi 44 godine iskustva rada u MVP-u, gdje je počeo raditi odmah nakon diplomiranja na Institutu za međunarodne odnose. Za to vrijeme je bio ministar savjetnik u Indiji, zamjenik direktora 3. sektora za Aziju, predstavnik Rusije u Visokom predstavništvu BiH, veleposlanik u Zambiji, stalni predstavnik Rusije u OESS-u itd. Unatoč osebujnosti izražaja, on je odviše iskusan karijerni diplomat sovjetskog kova da bi svojevoljno i riskantno ulazio u neodobreni „freestyle“. Stoga su njegove oštre riječi po svemu sudeći instrukcija ruskog Ministarstva vanjskih poslova.

Zašto je MVP Rusije odjednom odlučilo na ovakav način uzburkati hrvatski život? Vjerujem da je odgovor očigledan. U diplomaciji djeluje princip ravnopravnosti: diplomatsko oko za oko ili pak kruh za kruh. Ali u širem spektru vanjske politike, Moskva u konfliktnim situacijama nastoji primjenjivati takozvane „asimetrične“ mjere koje često impliciraju odgodu brze reakcije u iščekivanju bolje prilike za adekvatan odgovor. Potenciranje Agrokorovih problema najvjerojatnije je upravo takav odgovor.

Prisjetimo se; pred kraj studenog prošle godine, premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović redom su, svaki na svoj način prozvali Rusiju – u kontekstu aneksije Krima i sigurnosne situacije u BiH. To je dovelo kraće razmjene diplomatskih udaraca – oštrih riječi u kojima su strane kritizirale jedna drugu, nakon čega je sve brzo utihnulo. Tada su poneki mediji navodili da su Rusi uzvratili udarac otkazivanjem rusko-hrvatskog gospodarskog foruma. No sada je jasno da se radilo o pripremi asimetričnog odgovora.

Sa Agrokorom, ruski je MVP – budimo maksimalno objektivni – na briljantan način stisnuo vrlo bolnu gospodarsku, socijalnu i političku točku te postigao najmanje tri bitna cilja:

  • Postavio je novu Vladu pred vrlo neugodan i stresan izbor: jesmo li tržišno-liberalna ili socijalno-kumska ekonomija? Treba li Država spašavati Todorića ili treba postupiti sukladno paradigmi slobodnog tržišta?
  • Bacio je sumnju na kompetentnost Vlade. Glavna zadaća hrvatske politike je gospodarski oporavak i kakav-takav razvoj. Problemi Agrokora i Todorića, sa svom bagažom veza, značaja i mitologije predstavljaju značajan šok za novu Vladu koja nastoji projicirati odlučnosti i čvrstoću. U kontekstu teme ovog članka, može čak ispasti da su premijer i predsjednica direktno skrivili pogoršanje Agrokorovih problema.
  • Pokazao je nadmoć i diplomatsko-ekonomski „leverage“ nad Hrvatskom. Iako se hrvatska Vlada stalno osvrće na SAD i EU, MVP Rusije je ishodio iz pretpostavke da zapadni instituti i zemlje neće praktično i novčano priskočiti u pomoć kako bi ograničili utjecaj Sberbanka. Tako je ruski MVP demonstrirao kvalitativnu razliku u strategiji i metodama te dosta neugodno i ponižavajuće pokazao slabost, (neupućenost) i manjak dalekovidnosti naše vanjske politike.

Osim toga, zanimljivo je i sljedeće pitanje koje proizlazi iz navodne izjave Grefa. Jesu li instrukcije MVP-a bile službene naravi ili nešto poput preporuke „sa strane“? Teško je reći. Različite službe u Rusiji isprepliću se, a mnoga tijela i ministarstva imaju „svoje ljude“ u drugim tijelima i ministarstvima. Ako je strategiju razrađivalo Ministarstvo, onda je recentni stav prema Hrvatskoj i kritika Agrokora bio kovan u dubinama 4. Sektora za Europu MVP-a Rusije. Čak i da stav nije kolektivna strategija MVP-a, budimo sigurni da je Azimov instrukcije dobio u nekim drugim tijelima koja raspolažu sa dovoljno snažnom analitičkom bazom.

Uz pretpostavku da su riječi Grefa koje navodi Rambler točne, reakciju MVP-a možemo smatrati napola istinitom: o Azimovljevoj preporuci su znali oni koji su to trebali znati. To nas ne treba čuditi. U drugim člancima već sam se osvrtao na Nixonovu i G. Bushovu praksu tajne diplomacije prema Kini, o kojoj je znao samo iznimno uski krug povjerenih lica. Također, ključna je i Grefova fraza o „incidentu koji je okončan“. To znači da je MVP Grefu dao jasne i razumljive argumente koji ovaj jednostavno nije mogao odbiti. Kako je veleposlanik Azimov je i dalje aktivan i zasada nema naznaka da će biti opozvan, čitava stvar poprima oblike itekako odobrene i promišljene akcije.

Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike.

You may also like

0 comments