Oni koji su platili krijumčarima, imali su pristojan posao. Njihove vještine potrebne su Europi

Možda Europska unija u aktualnoj izbjegličkoj krizi dobiva priliku koju su Sjedinjene Američke Države imale prije stotinjak i više godina – da na znanju i vještinama ljudi koji dolaze gladni i samo s ‘pinklecom na ramenu’ izgradi uspješniju ekonomiju. Prema podacima Ujedinjenih naroda, prošloj je godini u svijetu bilo više od 59,5 milijuna raseljenih ljudi – ili drugim riječima izbjeglica.

Iako, klasifikacija UN-a kao “prave izbjeglice” karakterizira njih oko 19 milijuna. Brojka koja iz godine u godinu dramatično raste prije nekih 40 godina iznosila je svega pet milijuna. Ovi podaci ukazuju na ne samo politički i društveni problem s kojim je suočen svijet , nego i na pitanje koje se rijeđe postavlja, a to su ekonomske implikacije preseljenja velikog broja ljudi u za njih potpuno nepoznate kulture i društvene sustave. Ne ekonomski problem za one koji ih prihvaćaju i činjenicu da će primjerice, Europska unija i ove godine potrošiti velik i ozbiljan novac na zbrinjavanje onih koji napuštaju Siriju ili Afganistan, već na probleme koji će biti puno dalekosežniji.

Naime, rijetko ili gotovo nikad neće se otvarati rasprava o pitanjima poput uporabljivosti izbjeglica na tržištu rada u državama u čiji sociološko-ekonomski habitus ne pripadaju. Rijetko se otvara ili analizira i pitanje njihova obrazovanja, prijašnjeg materijalnog statusa ili radnih vještina s kojima raspolažu, a sve s ciljem njihve društvene integracije.

Izbjeglice možemo i moramo promatrati kao političko pitanje, ali ne smijemo iz vida ispustiti činjenicu da njihova getoizacija u “vrhunski uređena prihvatilišta” ne rješava jedan drugi problem – pitanje njihovog dugoročno dostojanstvenog života u novoj zajednici koji je nemoguć bez zaposlenja. A to je pitanje kojim se u ovom trenutku nitko ne bavi. Krajem 19. stoljeća ili početkom 20. kada su, kako se to kolokvijalno nazivalo “trbuhom za kruhom”, mase pohodile Sjedinjene Američke Države prilikom izlaska s broda nisu ih čekala suvremeno uređena izbjeglička naselja već ih čekao posao – i koliko god je bio slabo plaćen i ponižavajući, on je na kraju od njihovih potomaka učinio ugledne stanovnike SAD-a.

Danas se čini kako izbjeglice jedino mogu očekivati da njihovi potomci sanjaju o povratku doma (ili ga ostvare), kada politička situacija bude povoljnija. Ekonomsko izbjegličko pitanje ne bi se nikako smjelo po briselskim hodnicima svesti na ono o visini pomoći koja se šalje Grčkoj, Makedoniji ili Srbiji, već bi što hitnije trebalo biti prošireno na ono gdje i što će toliki broj ljudi raditi u zemljama koje su i same suočene s visokom stopom nezaposlenosti domaćeg stanovništva.

Svi oni koje je pogrešna politika ili agresija natjerala da svoju bolju budućnost potraže u nepoznatom sigurno bi takav pristup bio puno veća pomoć od klimatiziranog prostora za spavanje koji će ostati bez struje u onom trenutku kada Bruxelles ostane bez novca. Pored toga, razvijenije države Unije nikako ne bi smjele kampove za prihvat graditi na ekonomski oslabljenom jugu koji ušutkavaju kratkoročnom novćanom pomoći, već bi svi zajedno trebali što hitnije razgovarati o potpunoj integraciji onih koji dolaze u društvo, a ona prije svega mora biti ekonomska.

Također, što hitnije bi trebalo početi govoriti i o osnovnim ekonomskim parametrima vezanim uz izbjeglice poput njihova obrazovanja i vještina za rad. Netko tko je mogao po članu obitelji platiti oko 2000 eura kako bi došao do mađarske granice ili Italije, sigurno je i u zemlji iz koje dolazi pristojno zarađivao, a time i posjedovao neke uporabljive vještine i znanja. To ga u ovom dramatičnom trenutku nitko ne pita, a možda bi trebao. Promatrano na taj način, možda EU dobiva priliku koju je SAD imao prije puno vremena – da na znanju i vještinama onih koji dolaze gladni i s “pinklecom na ramenu” izgradi uspješniju ekonomiju. Naravno utopijske ideje danas zvuče pomalo smiješno, ali migracija, izbjeglice, “dotepenci”… nazovimo ih kako god želimo stvorili su današnju velesilu – SAD. Može li EU nešto naučiti iz povijesti?

Autor: Vladimir Nišević, Poslovni dnevnik

You may also like