Odgođena je gradnja Toka te se puštanje u promet tog plinovoda, prvotno planirano za konac 2016. godine, otkazuje na neodređeno vrijeme, priopćio je zamjenik predsjednika Uprave Gazproma Aleksandr Medvedev, javljaju ruski mediji. Po njegovim riječima, to je povezano s političkom krizom u Turskoj, zbog koje ruska strana nema s kim potpisati međuvladin sporazum jer nakon parlamentarnih izbora Turska još uvijek nije uspjela formirati vladu, a novi su izbori zakazani za početak studenoga.
I ruski ministar energetike Aleksandr Novak izjavio je da se međudržavni sporazum Rusije i Turske o gradnji Turskog toka ne očekuje do formiranja nove turske vlade. Prvotni je ruski plan bio gradnja plinovoda sa četiri cijevi, ukupnog kapaciteta 63 milijarde prostornih metara plina godišnje, ali kako se s potpisivanjem sporazuma kasnilo, a na horizontu pojavljivao Sjeverni tok 2, počelo se razgovarati o dvije, a na kraju čak i samo jednoj cijevi.
Tako je Novak nedavno izjavio da je Rusija za početak spremna s Turskom potpisati sporazum o gradnji jednocjevnog plinovoda, a da eventualno polaganje više cijevi ovisi o potrebama jugoistočne Europe za plinom, da bi, konačno, ovih dana Gazprom službeno objavio zastoj u aktivnostima realizacije tog projekta. Međutim, ruski komentatori ističu kako bi bilo preuranjeno potpuno prekrižiti Turski tok. “Mislim da je realna jednogodišnja odgoda, ali za nas je kritična točka početak 2019. godine kada istječe tranzitni ugovor (Gazproma) s Ukrajinom. Zato si još uvijek možemo dozvoliti jednogodišnju odgodu”, kaže čelnik Fonda nacionalne energetske sigurnosti Konstantin Simonov.
Osim turskih unutarnjopolitičkih smetnji, gradnju Turskog toka ometaju i prijepori oko cijene, ocjenjuju upućeni analitičari koji podsjećaju da je Rusija obećala Turskoj popust koji je za Ankaru bio preskroman. Tako ministar energetike privremene turske vlade Ali Riza Alaboyun kaže kako Ankara nije spremna razgovarati detaljno o izgradnji Turskog toka sve dok Moskva ne ponudi dodatni popust. Turska smatra da bi on trebao biti 10,25 posto, o čemu s Gazpromom nije postignut dogovor.
Turska je objavila i da je spremna sudjelovati u projektu Turski tok jedino u svojstvu prodavatelja ruskog plina na europskom tržištu, no ruska strana to drži posve neprihvatljivim, podsjećajući da je isto tražila Ukrajina, a da EU s tržišta želi istisnuti preprodavače i posrednike. No, Putin, kaže Konstantin Simonov, odjednom ima asa u rukavu, a to je Sjeverni tok 2, koji je u potpunosti promijenio poziciju Turskog toka kao važnog plinovoda za jugoistočnu Europu koji zaobilazi Ukrajinu. “Kad ne bi bilo Sjevernog toka 2, prijepori s Turskom bili bi ozbiljni”, kaže Simonov.
Po njegovim riječima, Turska je već propustila priliku postati važnom tranzitnom zemljom za ruski plin namijenjen EU-u jer je Njemačka već tranzitno najvažnija za talijansko tržište. Ipak, on drži da će jedna cijev Turskog toka svakako biti položena, jer treba samoj Turskoj, koja trenutno 40 posto uvoznog plina povlači iz Ukrajine. “Možete misliti koliko ona želi sjediti na toj truloj bačvi”, kaže Simonov. Isto tako, drži kako će vrlo vjerojatno biti položena i druga cijev namijenjena opskrbi Grčke, Bugarske i drugim balkanskih zemalja. Turska ne odustaje od tranzitnog kolača. On joj treba – financijski i politički, a i nama odgovora gradnja dviju cijevi, smatraju i drugi ruski stručnjaci.
Potpisavši neočekivano dioničarski ugovor s BASF-om, OMV-om, Engieom i Shellom za gradnju treće i četvrte cijevi plinovoda Sjeverni tok, Gazprom je ojačao svoju buduću poziciju u Europi, promijenivši ravnotežu snaga sebi u korist. Taj će plinovod, kapaciteta 110 mlrd. 3 godišnje Rusiji omogućiti da plin dovodi direktno u Njemačku, potpuno zaobilazeći Ukrajinu, kroz koju plin prestaje teći u Europu već 2019. godine, iste godine kada bi nove cijevi Sjevernog toka trebale postati operabilne. Projekt će razvijati joint-venture tvrtka u kojoj će Gazprom imati 51% udjela, a tvrtke koje su ušle u ovaj posao s Gazpromom već su ušle ili će ući u lukrativne ‘dealove’ sa zamjenom imovine kojim dobivaju pristup obilnim ruskim nalazištima ugljikovodika. Interesi energetskih divova su isključivo komercijalne naravi, a u Gazpromu vide pouzdanog partnera za budućnost. Kao glavni razlog za razvoj Sjevernog toka tvrtke navode potrebu za sigurnom opskrbom plinom jer proizvodnja plina u Norveškoj pada, a u Nizozemskoj je dosegla vrhunac, pa će Europa u budućnosti biti ovisnija o uvozu plina koji treba transportirati sigurnim rutama. Plin iz Mediterana i američki plin iz škriljaca nekako se još uvijek čine kao mislena imenica. Gazpromu pak Europa ostaje glavno tržište, bez obzira na sve pokušaje u Aziji, a ovim potezom postavio je dobre temelje za buduću suradnju, piše Energetika-net.
Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će se o svemu očitovati Europska komisija čija regulatorna tijela trebaju odobriti projekt. Burne političke reakcije su izostale, što upućuje na to da bi institucije ovaj puta mogle zatvoriti oči, na što nipošto nisu bile spremne kad se radilo o Južnom toku. Naime, Sjevernim tokom u Europu ne dovodi se plin iz alternativnih izvora, dakle nije riječ o diversifikaciji izvora, već o projektu koji bi mogao ići u produbljivanje ovisnosti o ruskom plinu, što je bio glavni politički argument kojim se EU poslužila u miniranju Južnog toka. Razlika je zapravo jedino u tome što ruski plin ovaj puta neće doći sa politički slabog juga Europe, već sa jačeg sjevera, postojećom rutom ravno u srce moći – Njemačku – koja postaje najvažniji plinski hub na kontinentu. Plin koji će stizati Sjevernim tokom namijenjen je bogatim tržištima Njemačke, Velike Britanije, Francuske i drugih zemalja, tamošnje energetske tvrtke i država će dobro zarađivati na tranzitu i porezu. Njemačko-rusko savezništvo ovime svakako dobiva novu dimenziju, jačajući oba partnera.
Šokirani političari u Slovačkoj, Poljskoj i Ukrajini novi Sjeverni tok su doživjeli kao ultimativnu izdaju, antieuropski i antiukrajinski potez. Najveći gubitnik pritom je Ukrajina koja gubi dvije milijarde dolara na tranzitu. Siromašna i okupirana zemlja u kojoj bjesni rat zbog revolucije koju su izazvale Europa i SAD sada praktički gubi jedinu svoju relevantnost za Europsku uniju i vjerojatno će se s vremenom vratiti u rusku zonu utjecaja. Srednja i Južna Europa izgubit će sadašnju zaradu na tranzitu plina, a o Turskom toku do Europe sada će biti bespredmetno govoriti. Dosadašnji razvoj događaja sa Sjevernim tokom pokazuje da značajan dio europske politike nije uopće u domeni država i vlada već energetskih kompanija koje imaju svoju logiku koja se nužno ne poklapa s proklamiranim europskim politikama energetske unije i diverzifikacije dobave plina.
Središnja i Istočna Europa, gdje pripada i Hrvatska, ruski plin će nastaviti dobivati sa sjevera, a planiranim jačanjem interkonecija sigurnost dobave nije upitna. Ipak, hrvatska energetska i investicijska šansa i dalje ostaje diverzifikacija, na čemu bi EU baš radi razvoja Sjevernog toka mogla još upornije inzistirati. Plinovod TAP, na koji se veže plinovod IAP koji bi trebao proći našim teritorijem, odustankom od Turskog toka izgubit će konkurenciju, što je pozitivno. EU bi u prosincu trebala objaviti strategiju vezano za buduću upotrebu LNG-a kao alternative ruskom plinu, a već su procurile informacije da političari namjeravaju sve EU članice obvezati da steknu pristup plinu iz terminala. Ne treba sumnjati da će za LNG-terminal na Krku biti dostupan novac iz EU fondova. Samo bi ga trebalo znati iskoristiti pametnim vođenjem projekta.
Neće biti dodatnog popusta na cijenu plina za Ukrajinu za zimski period, izjavio je ruski ministar energetike Rusije Aleksandar Novak. Prema njegovim riječima, ranije je sa Europskom komisijom (EK) bila dogovorena formula za određivanje cijene plina za Ukrajinu, pa dodatnog popusta na cijenu neće biti, prenosi Tas. Agencija podsjeća da je cijena ruskog plina za četvrti kvartal ove i prvo tromjesečje iduće godine utvrđena na 250 USD/1.000 m3 i da je, poslije nedavnih dvostranih pregovora sa EK u Beču, ruski ministar eneretike rekao da popusta na cijenu plina za Ukrajinu možda i ne bude ako se ona dogovara u trenutku isporuke. Tada bi cijena bila na nivou europskih, ili na nivou cijene koju plaća Poljska. Izjava Novaka usljedila je dan nakon što je ukrajinski ministar energetike Vladimir Demčišin rekao da je za Ukrajinu prihvatljiva cijena od 220 USD za 1.000 kubika
