Američki predsjednik Obama je poduzeo brojne pokušaje kako bi pokrenuo Izraelce i Palestince na postizanje kompromisa. Uzalud. Sada se ponovno sastaje u Bijeloj kući s izraelskim premijerom Netanjahuom.
“Change and hope” – odvažiti se na novi početak na svim stranama, i u vanjskoj politici. To je nekoć obećao jedan američki predsjednički kandidat. Barack Obama je nakon izbora za predsjednika SAD-a želio donijeti mir na Bliski istok. Činjenica je da punu puta pokušavao pokrenuti Izraelce i Palestince na postizanje kompromisa. Uzalud. U međuvremenu su njegove ambicije postale skromnije. Predsjednik se nada da će se ovog ponedjeljka (9.11.) izraelski premijer Benjamin Netanjahu barem načelno izjasniti za rješenje u vidu uspostavljanja dvije države. Pritom Obama zna da Izrael i dalje širi svoja naselja na Zapadnoj obali, a da se Palestinci ne odriču nasilja. Mir na Bliskom istoku ostaje san, barem za sada. No uspjelo se ipak uspostaviti sporazum o atomskom naoružanju s Iranom. Obama ga slavi kao veliki uspjeh. Izraelski premijer je pak upotrijebio sva sredstva kako bi dogovor s Teheranom torpedirao. Time je opteretio ionako napete odnose sa SAD-om. Oba političara više ništa ne vjeruju jedan drugome. Ali oni su profesionalci. Oni nemaju interesa da svoje prijepore javno iznose. Oni igraju na kartu vremena. Obama je na dužnosti još godinu dana. Toliko dugo neće biti nove politike prema Bliskom istoku.
Netanjahu ipak želi iskoristiti to vrijeme. Konačno, Obama se tijekom pregovora s Iranom stalno zalagao za sigurnost Izraela. Na to će ga Netanjahu podsjetiti. On, naime, želi nastavak sigurnosnog partnerstva sa Washingtonom: Aktualni “Memorandum o razumijevanju” istječe 2018. godine. Netanjahu želi sličan sporazum s desetogodišnjim rokom trajanja. To bi pomoglo financiranju i modernizaciji izraelske vojske.
Obamu očekuje teško balansiranje. Američki predsjednik mora iz unutarnjopolitičkih razloga ispuniti brojne želje Izraelaca za novim oružjem. Ali ipak ne sve. Jer drugi partneri SAD-a u regiji – poput Egipta, Saudijske Arabije ili Jordana – također imaju sigurnosne interese. Bijela kuća mora i njih uzeti u obzir. Tektonska težišta sigurnosne politike se pomijeraju. Dok Iran ne raspolaže ni s jednom jedinom atomskom bombom, njegov susjed Pakistan se od 1998. godine razvio u treću najveću atomsku silu. Procjene govore da Islamabad posjeduje 120 nuklearnih bojevih glava. Time on vjerojatno raspolaže s većim brojem od Pekinga, Londona ili Pariza. Pakistan ne poštuje Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. On prodaje atomski know-how čak i odmetničkim zemljama poput Sjeverne Koreje. Time ugrožava sigurnost SAD-a mnogo više nego što je to Iran ikada mogao učiniti. Obamin neuspjeh u Mirovnom procesu na Bliskom istoku je otrijeznio brojne u Washingtonu. Stanje je zamršeno: u Siriji, u Iraku i drugdje. A tu su još i niske cijene nafte. Interesi Washingtona za Bliski istok slabe. Unosnije je usmjeriti pogled na istočnu Aziju. Tamo se može zaraditi novac. Dok se na sukobe na Bliskom istoku on samo troši. (DW.de)
