O euru vlada iznimno neinformirana rasprava

Šonje za PoslovniFM
Ako bismo baš jurili trakom za pretjecanje, Hrvatska bi euro mogla uvesti 2023. godine, a realnije je da to bude 2024., ali i to ako sve bude išlo po planu i stanje javnih financija ostane ovako dobro.

Ustvrdio je to u razgovoru za poslovniFM Velimir Šonje, ekonomski analitičar i autor knjige Euro u Hrvatskoj, za i protiv, u izdanju Arhivanalitike, gdje možete kupiti knjigu.

U razgovoru s urednicom i voditeljicom Gordanom Gelenčer u emisiji A vista, Šonje pojašnjava kakav je stav javnosti, poduzetnika i državnog ustroja te, zapravo, primarno i detaljno oslikava što se događa unutar eurozone i kako ona funkcionira, jer uvijek je važno detaljno upoznati mjesto na koje se ide. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje. Detaljno opisujući odnose između sada 19 članica eurozone, napetosti između sjevera i juga, grčku krizu, Šonje jasno ocrtava kako su se monetarna politika i instrumenti mijenjali pod utjecajem grčke krize, pa ističe da „ako je netko apriori protiv ulaska Hrvatske u eurozonu sigurno će pronaći argumente“.

Je li bolje vrijeme sad ili je povoljan trenutak prošao

„Eurozona prije krize imala je ozbiljne konstrukcijske mane koje su ipak otklonjene, pa je pristupanje eurozoni danas drugačije od vremena prije, recimo 1999. ili 2001. kad se priključila Grčka, pa čak i od 2007. kad se priključila Slovenija. Nakon toga ušlo je još nekoliko zemalja, Slovačka 2009., pa baltičke države od 2011. kada je ušla Estonija do 2015. kad se priključila Latvija. Sve te zemlje nisu išle kao „guske u maglu“, željele su postati članicama, jer su imale interes. To su sve male i otvorene zemlje kao i Hrvatska. U knjizi se dosta elaboriraju različiti načini funkcioniranja malih i velikih ekonomija. U velikim zemljama poput SAD-a ili Japana postoji manevarski prostor za monetarnu politiku, u malima svaka promjena tečaja izaziva niz reperkusija i na domaće tržite, ne samo na uvoz i izvoz, nego i na ponašanje potrošača, na investicijske odluke, na stupanj zaduženosti u domaćoj valuti, i zato je taj mehanizam drugačiji za velike i male zemlje, i zato nije slučajno da su upravo male zemlje ulazile u Europsku monetarnu uniju (EMU) i nakon krize 2008. godine“, naglašava Šonje.

Što nas je grčka kriza naučila, što je sada drukčije?

Nekad je postojala dogma prema kojoj članica EMU, ako je prezadužena, ne može bankrotirati, dakle, može ne vratiti svoj dug. To je tehnički i danas točno, no tada nije postojao uređen okvir pravila kako prezaduženu zemlju izvući iz duga. Kroz turbulentno razdoblje od 2009. do 2011. lutalo se u traženju rješenja i to je vrijeme dramatičnog urušavanja grčkoga gospodarstva. Trebalo je vremena da se shvati da prezaduženoj državi treba reprogramirati dugove, smanjiti kamate, uvesti program makroekonomske prilagodbe financiran iz zajedničkog fonda. Tada je napravljen europski stabilizacijski mehanizam. Dakle, ako se bilo kada bilo kojoj zemlji dogodi slično, Europa sada zna kako i s čime reagirati. Hrvatskoj se vjerojatno ni u idućih deset godina takvo što neće dogoditi. Makro slika, trend javnog duga, nisu idealni, ali daleko su od grčkog scenarija. Kao argument protiv ulaska, koristi se i činjenica da devet zemalja nije ušlo u eurozonu, među njima je i Poljska, koja je upravo tečaj koristila kao instrument u krizi. U kojoj praktički nije ni bila.

Makro slika, trend javnog duga, nisu idealni, ali daleko su od grčkog scenarija.

U zemljama istočne Europe, gdje je dosta prisutna neosuverenistička politika, euro se nije uveo više iz političkih nego iz ekonomskih razloga. Poljska je možda jedini specifičan slučaj samo zbog svoje veličine, s brzo rastućim unutarnjim tržištem. Tako velika zemlja ima i treba manevarski prostor, no treba znati da su u razdobljima velikog pada realne vrijednosti zlota to bile samo korekcije nakon što je zlot strahovito aprecirao. Dugoročno, trend realnog tečaja svuda je vrlo sličan. S druge strane, od tih devet zemalja, Bugarska je poslala formalni zahtjev za članstvom, a Rumunjski je parlament donio odluku da se euro uvede do 2024. godine.

Percepcija je daleko od stvarnosti

Zašto ljudi misle da je inflacija dramatična? Problem je fenomen frekvencije kupnje. Ako svaki dan pijete kavu, svaki dan imat ćete osjećaj da su cijene narasle i to će generirati vašu percepciju toga, no, kava u vašoj potrošačkoj košarici sudjeluje s manje od 1 posto. Neke druge cijene, trajna potrošačka dobra, recimo, one čak mogu i pasti, iako takvo što ne bih najavljivao da ne stvorimo efekt očekivanja nečega što se možda neće dogoditi. Drugo, cijene uvijek ovise o ponudi i potražnji, pa imamo situaciju da cijene nekretnina strahovito rastu u Zagrebu i na obali, rastu plaće, ljudi se dodatno zadužuju, potrošnja je rasla 4,4 posto u prvome tromjesečju ove godine. Neke cijene reagiraju, naročito u dugom roku, zato volim ljude pitati koliko je koštalo pivo ili kava prije deset ili 20 godina i koliko košta danas. Tu ćemo doći do možda dvostrukih razina cijena. Dakle, ponuda, potražnja i ekonomski procesi bez obzira na to koju valutu imamo utječu na cijene.

Ponuda, potražnja i ekonomski procesi bez obzira na to koju valutu imamo – utječu na cijene

Nemoguće je precizno izračunati koliko bi uvođenje eura podiglo rast gospodarstva, no nekoliko brojki ipak znamo. Troškovi konverzije eura procjenjuju se između 100 i 130 milijuna eura, dakle ne više od milijardu kuna. To je trošak koji će nestati, a taj novac ostaje na računima poduzeća koja ga mogu koristiti za što žele, ostaje u džepovima građana i turista koji će ga opet potrošiti i vratiti u sustav. To je nekakav prvi efekt. Drugi efekt: HNB postaje dio sustava europskih centralnih banaka, neće nestati nego se udružiti u sustav, i imat će veću emisijsku dobit, a njena je dobit prihod proračuna. Procjena je 0,1 do 0,2 posto BDP-a na godinu povećat će se prihod od emisijske dobiti. Veća predvidivost, lakša trgovina. Interesantno je da su izvoznici, koji su uvijek govorili da je kuna precijenjena, sada za euro jer će uštedjeti na troškovima konverzije, a platni će promet biti lakši. Ne znamo hoće li kamate pasti, jer ne znamo kakav će biti trend, no efekt je između 0,5 i 1 posto na državnim obveznicama, na kreditima je nešto manji, oko 0,2 do 0,3 posto. I ono najvažnije, nestaje konačno valutna klauzula. Valuta u kojoj građani zarađuju bit će valuta u kojoj su zaduženi, bez straha da će im realni teret otplate preko noći porasti za 20 posto.S druge strane postoje veliki pozitivni učinci, eliminiraju se valutni i rizik konverzije.

Pitanje produktivnosti nije pitanje valute

Mi smo toliko integrirani, a fluktuacije tečaja toliko male, da točno znamo gdje smo u odnosu na druge. Malo smo svi opterećeni pričom o Grčkoj, ali moramo znati da je Portugal napredovao u eurozoni, Španjolska se relativno uredno izvukla, Irska, koja je dramatično pala, ponovno najbrže raste i to se sve događa s eurom. Dakle, pitanje produktivnosti nije pitanje valute, iako u velikim ekonomijama možete zaostatak produktivnosti kompenzirati puštanjem tečaja da slabi. No u ovako usko povezanim ekonomijama kakve su u Europi, imate svezane ruke. Primjer Italije pokazuje da deprecijacija nosi kratkoročnu korist. Već na srednji rok ta se prednost gubila. Zašto su Portugal, Grčka, Italija, Španjolska htjeli ući u eurozonu? Zato što prije toga nikako nisu uspijevali riješiti problem svoje inflacije, njima je inflacija stalno poništavala efekte slabljenja valute. Produktivnost zato nije pitanje tečaja nego tehnologije, dobrih politika, znanja.

Da smo cinici, one koji su protiv eura trebali bismo pitati u kojoj valuti štede, u kunama ili eurima, zapitao se Šonje. Oko 70 posto štednje u stranim je valutama, uglavnom u eurima. Većina cijena dobara i usluga, nekretnina, automobila, također je u eurima, o njima se razgovara u eurima, dakle, kuna nije valuta štednje niti je mjerilo vrijednosti za predmete i usluge velikih vrijednosti.

Pitanje samostalnosti HNB-a….

Pritom, HNB nezavisna je centralna banka i ona zadržava svoju nezavisnost i nakon što uđe u sustav europskih banaka. Svaka centralna banka ima udjel u kapitalu ECB-a, kojim upravlja Upravno vijeće u kojem svaki guverner ima po jedan glas. I taj glas se ne ponderira veličinom zemlje i njene ekonomije, nego je to jedan čovjek, jedan glas. Kada glasa estonski guverner, iz zemlje od 1,4 milijuna ljudi, njegov glas ima istu težinu kao glas guvernera njemačke Bundesbanke, pojasnio je Šonje.

U Europi su nacionalne države temeljne političke jedinice i tu se crpi politički legitimitet, jer 80 posto birača ne želi euro federalitet, nešto što bi recimo bilo slično SAD-u. Pitanje je mogu li unutarnji procesi u nekoj od članica utjecati na sveukupno jedinstvo? Mogu! No s druge strane, evo primjera. U Italiji imamo koaliciju populista i desnog centra, bilo je govora o izlasku iz eurozone, o emitiranju neke paralelne valute, no očito je da nema dovoljno interesa za to da se monetarni avanturizam primijeni, jer su rizici i troškovi preveliki. Čak i kada bi netko krenuo u takav avanturizam u svojoj bi zemlji izazvao takvu recesiju da bi zasigurno izgubio sljedeće izbore. Tako da prirodni demokratski procesi kao ljepilo zasad drže EU na okupu. No, uzmimo da to nije točno. Onda dolazimo do scenarija raspada i o njemu treba govoriti otvoreno. U slučaju neke varijante raspada treba znati da su u Europi oduvijek postojali neki oblici monetarnih unija, pa Njemačka kao najveće gospodarstvo oko sebe okuplja 10 do 12 satelita kojima pripada i Hrvatska. U takvim se situacijama uvijek traži sidro, no i u uvjetima raspada neće se raspasti na 19 samostalnih valuta, napravit će se neki novi aranžman.

Hrvatska i euro….

Ako bismo baš jurili po traci za pretjecanje 2023., a realnije da to bude 2024., ali i to ako sve bude išlo po planu i stanje javnih financija ostane ovako dobro, zaključio je u razgovoru za poslovniFM Velimir Šonje.

You may also like

0 comments