Gledajući nastupe i izjave vodećih hrvatskih političara, potpuno je jasno kako su formirani u društvu i institucijama koje su politiku smatrale poljem za mirno rješavanje unutrašnjih konflikata društvenih skupina. Bili oni prijemčivi medijskoj slici uvaženog političara ili ne, naši odličnici ne mogu bez unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, ali niti bez svijesti kako država služi za kontrolu svih segmenata društva.
Postoji cijela jedna, već drugi izborni ciklus relevantna i moćna, skupina ljudi koja ovu hrvatsku političku činjenicu koristi kao sredstvo za postizanje većeg političkog rejtinga. Doduše, u ovom izbornom ciklusu s nešto manje parlamentarnih zastupnika i glasova, ali to je druga tema. Njihovi savjetnici odlučili su institucionalnu ekonomiju svoga istarskog ekonomskog gurua, iz nekoliko stoljeća prije Krista, poistovjetiti s nacionalnim interesom i uvrstiti u nekoliko sektorskih politika čija ministarstva sele iz jednih u druge, kako bi za svoje „sponzore“ zadržali kontrolu nad promjenom vlasništva.
Nacionalni interes nikada nisu jasno definirali, nikada nisu podastrli javnosti iz kojega to elektorata izvlače konsenzus nacije oko njihovih politika. Osim ukoliko su umislili kako su upravo oni mjerilo države? No, ukoliko i jesu, valja to reći dan prije izglasavanja nove Vlade, bili su u pravu! Naime, gotovo da ne postoji politička stranka u parlamentu koja ne dijeli njihovo mišljenje, koja se ne zalaže za institucionalno ekonomsko poduzimanje, prijepor je tek u kadrovima i interesima konzultanata u poslovanju.
Rošada kontingenta nafte, nedovoljnog za rad rafinerije Sisak u leru nekoliko sati, pokazao je svu providnost tiju politika. Potpomognuti paraobavještajnim tjednicima, čiji se pokrovitelji hvale, u aulama poznatih zagrebačkih hotela, kako u Indiji i Iranu traže kupca za naše energetske kompanije, ali i medijskim pobornicima državnog vlasništva (apsurdno, iz privatnih korporativnih medija) poveli su rat protiv nove energetske strategije mađarske naftne kompanije.
Taj, kako kaže još uvijek aktualni tehnički ministar iz ministarstva, ne još dugo zaduženog za energetiku, „gotovo nevažni dioničar“ naše strateške kompanije, tek u emocionalnoj manipulaciji tiju političara (rekao neki dan na N1 Ljubo Jurčić), ovih je dana predstavio novu strategiju koja će se temeljiti na moderniziranim rafinerijama, kako konzervativnim, tako i biorafinerijama, obnovljivim izvorima energije i plinu sukladno Pariškom i Ruandskom sporazumu o klimi. Kažu iz mađarske kompanije koja je, uzgred, proglašena najboljom kompanijom srednje i jugoistočne Europe, imaju plan izgraditi biorafineriju u Sisku, zaposliti stotinu ljudi i investirati 150 milijuna eura.
To se dakako ne ukapa u nacionalne interese, kako ih shvaćaju u političkim krugovima naše države. Jednostavno, ukoliko država smanji poreze na mjestima gdje je zaposlenost ugrožena transformacijom tehnologija u industriji te time privuče investitore, ako dopusti investiciju u biorafineriju te time potakne i poljoprivredu toga kraja (za bioraineriju je potrebna sirovina), tada nema emotivnog konflikta koji igra na najniže emocije ljudi i čini štetu zaposlenima, jer nitko neće dugoročno financirati nešto što ne donosi profit, gospodarstvu, ne stvara se nova vrijednost i proračunu koji se manje puni. Naimekajje, nekoga se mora privući u Sisak kako bi se zaposlilo ostatak ljudi, osim ako ih naši mudrijaši ne žele držati na proračunskom novcu kako bi imali siguran kontingent glasova?!
Sljedeći europsku praksu spajanja energetike i zaštite okoliša čovjek bi pomislio kako će vlada Andreja Plenkovića podržati novu podjelu karata te fiskalnim olakšanjima podržati takva stremljenja. Promatramo. Kako bilo, „taj nevažni dioničar naše naftne kompanije“ u novu strategiju, ulazi s INA-om ili bez nje, izjavio je jučer Hernardi, za kojega bi red i zakon bio, tu su naši u pravu, da ga naše pravosuđe ispita, ovdje ili putem pravne pomoći.
Možda u toj izjavi treba tražiti novu nervozu političara i njihovih medijskih apologeta, nenaviklih razmišljati izvan kutije planskog gospodarstva? Pojasnimo, u geopolitičkom okruženju, MOL je bio u nemogućnosti prodati „svoj nevažni udio INA-i“, jer zemlja šiljateljica najpoznatijih stanovnika Buzina time nije bila zadovoljna. Takva je situacija dala našim raznorodnim interesnim skupinama, prigodno prozvanima političkim strankama, mogućnost pritiska i ucjena. Mnogi jučerašnju izjavu tumače kao poruku: „Blizu smo dogovoru sa geopolitički prihvatljivim kupcem, kako ćete nas sada ucjenjivati?“.
Ukoliko je tome doista tako, novo dijeljenje karata bi pokazalo kako svi za stolom imaju podjednak broj aduta. Ako nikako drugačije, takva bi nas situacija natjerala zavapiti: Pobogu, dajte pročitajte članak 49. Ustava RH i poštedite nas prevelikog i sveprisutnog utjecaja državne i partijske administracije.
