Netko će trepnuti i prave bombe će poletjeti

Ulazimo u novu fazu posthladnoratovskog ludila s potpuno predvidivim posljedicama. Netko će trepnuti i PRAVE bombe će poletjeti. Povijest diplomacije ne zna za teže ispregovarane međunarodne ugovore od SALT a 1 i SALTA2. Prvi potpisan u vjerojatno najtežoj godini tzv. Hladnog rata, 1972. a drugi 1979. g.

Svaki znak interpunkcije, perfektni prijevodi, stil, ama baš sve je ispregovarano od timova vrhunskih profesionalnih diplomata i jednog moćnog predsjednika, vizionara i tek danas pravilno ocijenjenog lika, Richarda Nixona. Historija ga je upisala zlatnim slovima kao državnika koji je u ludilu broja atomskih glava, jednostavno, napravio prvi korak. Sve dalje je išlo svojim tijekom, a nada u bezatomsko sutra, bivala sve jača i realnija.

No ni đavo nije spavao. Moderna vremena, komunikacije i dostupnost tehnologija, umjesto da postanu blagodat čovjeka, postaju njegovo prokletstvo najgore vrste, upravo ono kojim je prije nekoliko dana zamahnuo Putin. A zamahnuo je nuklearnim oružjem. To je bilo i za očekivati od malog frustriranog pukovničića KGB a, koji je već namirisao armagedon i u Ukrajini i u Siriji. A ti porazi u njegovom okruženju krvoloka, znače samo gubitak glave.

Sve je i počelo Ukrajinom. Da skratim priču, Budimpeštanski protokol iz 1997. g. kojim se Ukrajina odriče nuklearnog oružja za garanciju i međunarodno priznanje svojih granica, nije samo međunarodni multilateralni ugovor koji obvezuje samo potpisnice, već prije svega dio cijelog niza ugovora između USA i SSSR/Rusije koji se izravno odnose na nuklearno razoružanje i važe ili svi skupa ili nijedan više. Napadom na Ukrajinu i otimačinom Krima, Putin nije prekršio samo opće međunarodno pravo već i posebno. Ono o kojem tada nine ni razmišljao.

SSSR je točno znao zašto potpisuje te ugovore. Mi smo slutili, no oni su znali da im je preko 70% raketa nesposobno poletjeti i da im je operativno samo nešto mobilnih sustava. Isto kao i danas. Zato su Brežnjevu i odgovarali ugovori kojima se rješavao stare krame, dok su Amerikanci pristali da demontiraju svoj broj ispravnih Minutmana i dekomisioniraju svoje najjače oružje, podmornice klase Ohio kojim su ih držali za vrat jer ni danas nema ni u saveznika tehnologije koji je mogu registrirati, a kamoli u Rusiji. To je bila cijena cijelog projekta nuklearnog razoružanja.

Dolaskom Obame za POTUS-a, Putin je posve ispravno shvatio da je riječ o nesposobnom slabiću i počeo je to koristiti. No i ovaj je jačao, doduše u pogrešnom smjeru. Za POTUS-a je došao na valu svoje osobne egzotike i da ne dvojimo, kao odlično očitan nesposobnjaković koji zaista može urušiti američki “imperijalizam” i ono što danas znamo kao liberalne demokracije. Ljevica je bila na zadnjim nogama, a u Europi joj se pridružuje i također antiliberalna i pseudokonzervativna desnica. Putin je to očitao kao zeleno svijetlo za Novu Rusiju, projekt koji se vuče u kraj XIX stoljeća i koji jurodiva budala servira očišćenog od prašine. Obama je nesposoban anticipirati krizu. On samo reagira na nju i to uvijek pucajući iz bitnice haubica na samo jednog komarca. A tu nastaje i glavni problem.

Svatko tko se makar jednom potukao na ulici, zna da kukavicu NIKADA ne smije prebiti. Izvaditi će ili nož ili pištolj, a tu su i problemi. Nešto što se moglo riješiti s par odgojnih šamara, eskalira u oružani sukob. Kada je Putin poslao prvog vojnika u Ukrajinu, Obama je odmah trebao suspendirati SVE potpisane ugovore o razoružanju, povući veleposlanika iz Moskve i ODMAH povući crtu koju je Velika Britanija iako prekasno, povukla na Poljskoj 1939. g. Nije, a tu je sve palo. Obaranje civilnog zrakoplova od (pro) ruskih snaga, bilo je samo eskalacija koja je blef dizala na veću razinu, a Obama je vukao sve gore i gluplje poteze. Nedostatak ikakve vizije na B.Istoku i otvorene ucjene Izraela, miješanje čak i u izborni proces, donose g.Netanyahuu neviđenu pobjedu i rijedak kredibilitet. No to koristi i Putin, greškom pretpostavljajući da će osobni animozitet Obame prema Izraelu, biti dovoljan i za potpuno razbijanje tih odnosa, makar dok ne osigura El Assadov režim od pada.

Za Putinov režim, Sirija i El Assad su slamka spasa. Sibir, bačen na koljena niskim cijenama nafte i plina, postaje umjesto motora Rusije, njen kamen oko vrata. Sirija, koja od SSSR vremena, duguje između 1 – 1,2 trilijuna USD, to može vratiti kroz naftu i plin jeftine eksploatacije, samo ako je ovaj satrap na vlasti. Time ostaju i baze ruske vojske i blizina nadzora drugog najvažnijeg prolaza u svijetu, Sueza. Libija, koja sada i da hoće, ne može platiti Rusiji svoje dugove, a to je već predaleko za Putina da pošalje i čamac. Naime, s intervencijom u Siriji, vojno se razvukao daleko iznad svih svojih mogućnosti. Tada ostaje ono zadnje, prijetnja da će u slučaju potrebe, upotrijebiti i nuklearno oružje.

Obama, kao i sve “hrabrice” istog kova, sada je u prilici da napokon zaradi svog Nobela, što iskreno ne vjerujem da hoće. Sve što treba je da svu odgovornost prebaci na svoj Zajednički stožer oružanih snaga i da ih puste da u tišini odrade svoj dio posla. U stvari, jako jednostavan dio posla, nakon kojeg nikada nikome neće pasti na pamet da vitla šibicama okolo, a ne atomskim bombama. Sve je već tu u teatru, čak i dovoljan broj vrhunski obučene vojske.

Putin zna da je izgubio momentum. Zna da je već tri godine u Harkovskom blatu, zaglibljen do vrata. Nikakvih novih 20.000 vojnika to ne može promijeniti. U Siriji treba makar 120.000 trupa da bi sačuvao El Assada, a nema niti desetinu. Kavkaski kalifat čeka još samo malo, a to je onda kraj Rusije kakvu danas znamo. To Dugin nije predvidio. Atomske bombe? Da, ako se Obama opet uspaniči i sam počne donositi vojne odluke. Iskreno se nadam da ćemo nekako “preturiti” i ovu, zadnju mu godinu. Tada je cijela planeta zemlja zaslužila Nobela za trpljenje budala. Putin? On može samo prijetiti. Najmanju, taktičku glavu, ako baci bilo gdje u Siriji, izravno će nanijeti štetu Turskoj i Izraelu, a ovi će mu ugasiti svjetlo bez ičije pomoći. Pa evo, danas smo vidjeli da se ni turski ribari ne boje ruskog razarača.

*Autor teksta je belgijsko-bosanskohercegovački bloger, a tekst je izvorno objavljen u grupi Novine, novinari & glupost

You may also like

0 comments