U kolovozu 1990. je Irak napao emirat Kuvajt. Međunarodna zajednica je odgovorila velikom vojnom ofenzivom. Sukob je bio brzo okončan, ali je dramatično promijenio Bliski istok.
To što je činio mali Kuvajt mnoge zemlje Bliskog istoka smatrale su bezobrazlukom. Provokacijom. Taj mali emirat je na tržište, naime, izbacivao dodatne barele nafte i tako znatno utjecao na njihovu cijenu. Sadamu Huseinu, tadašnjem predsjedniku Iraka, to je dozlogrdilo. On je odlučio malom susjedu na jugu održati lekciju te je 2. kolovoza 1990. godine – točno prije 25 godina – izdao naredbu za napad. Kuvajtski emirat nije imao vremena ni snaći se, a već su ga zauzele iračke vojne postrojbe. No, ono što irački diktator u to vrijeme nije mogao ni slutiti je da će istom brzinom kojom je njegova vojska osvojila Kuvajt njegove jedinice biti prisiljene tu zemlju ponovno napustiti. Samo nekoliko mjeseci je tadašnjem predsjedniku SAD-a Georgu Bushu (starijem, op.red.) trebalo da sastavi međunarodnu koaliciju. Ujedinjeni narodi su opetovano Huseina pozivali da povuče svoje snage iz Kuvajta. Ali on je ignorirao te pozive – i tako isprovocirao operaciju “Pustinjska oluja”. U noći na 17. siječnja 1991. je međunarodna koalicija izvršila prve zračne napade na Bagdad. Nakon pet tjedana i više od stotinu tisuća zračnih napada, 24. veljače 1991. godine, kopnene jedinice su umarširale u Irak i Kuvajt. Nisu naišli na spomena vrijednog otpora. Samo četiri dana nakon toga su Huseinove jedinice bile poražene. “Majka svih bitaka”, kako ju je nazvao Husein, bila je uvertira u početak kraja njegove vladavine dvanaest godina kasnije, kad su američke trupe po drugi put ušle u Irak.
Kad se baci pogled unazad, onda se rat za Kuvajt čini kao prekretnica u povijesti Bliskog istoka. Istovremeno je otvoreno novo poglavlje ako ne modernog ratovanja, onda barem inscenacije rata. Po prvi put u ljudskoj povijesti je uopće jedan rat skoro uživo prenošen. Polijetanje borbenih zrakoplova sa stotinama kilometara udaljenih nosača zrakoplova, zeleno osvijetljeno noćno nebo nad Bagdadom, na računalima vidljivi ciljevi na koje se nekoliko sekundi kasnije ispaljuju bombe – sve to je demonstriralo apsolutnu (nad)moć Sjedinjenih Američkih Država i činilo je, barem u prvim trenucima, uvjerljivima glavnog američkog zapovjednika, generala Normana Schwarzkopfa, da SAD provodi “kirurške zahvate” koje gotovo da i ne pogađaju stanovništvo. No taj dojam se ubrzo promijenio. Istovremeno je jedan novi, dotad gotovo nepoznati pojam sažeo prljave strane tog navodno čistog rata pomoću visoke tehnologije: collateral damage, odnosno “kolateralna šteta”. Taj pojam se u potpunosti etablirao postupnim uvođenjem ratovanja pomoću bespilotnih letjelica od 2000. godine – kako bi zatim diskretno opet nestao jer je jednostavno postao nevjerodostojan. Proteklih godina je, prema navodima u izvješću organizacije za ljudska prava Reprieve objavljenom u studenom 2014. godine, američka vojska tijekom napada bespilotnim letjelicama usmrtila 41 neprijateljskog borca – i 1.147 civila. Te smart bombs, odnosno “pametne bombe” ni blizu nisu tako pametne kao što to tvrdi vojska.
Kad je bitka za Kuvajt započela, Bliski istok je još bio drukčiji. U to vrijeme regijom još nisu harale ideološke oluje, većina Arapa je još bila imuna na vjersko huškanje. Sadam Husein je to iskusio kad je borbu protiv međunarodne koalicije pokušao inscenirati kao vjerski rat. “Pozivamo sve Arape, sve borce vjernike da se priključe džihadu”, poručio je Husein u siječnju 1991. godine. “Pozivamo vas da svugdje napadnete snage zla, izdaje i korupcije, da svugdje napadnete njihove interese. To je vaša obveza.” No taj poziv nije naišao na odjek. Samoprozvanog vjerskog borca Sadama Huseina je malo tko htio slijediti. Međutim, ono što Sadamu nije uspjelo, u godinama koje su uslijedile uspjelo je embargu protiv Iraka. On je najteže pogodio obično stanovništvo. Gurnuo ga je u stanovništvo, ogorčenost i sve veću spremnost da se vjerski radikalizira. “Možda je ‘povratak bogu’ bio jedan od načina na koji su se Iračani pokušali snaći s katastrofama koje su ih zatekle za vrijeme Zaljevskog rata i nakon njega”, napisao je irački politolog Fanar Haddad u svojoj studiji o konfesionalizmu u Iraku. Nužda, politička korupcija, ekološke štete koje su dodatno povećane tijekom Zaljevskog rata – sve to je doprinijelo tome da radikalni islam u Iraku polako, ali sigurno postane prihvaćen. Radikalizam je dodatno rasplamsan politički neopravdanom i međunarodno osuđenom invazijuom 2003. godine zbog koje je zemlja u potpunosti pala u kaos.
I u Saudijskoj Arabiji je nastala velika “konfesionalna kolateralna šteta”. To kraljevstvo je dio svojih zračnih baza stavilo na raspolaganje Amerikancima koji su iz njih polijetali kako bi vršili napade na Irak. Dio američkih jedinica je i nakon okončanja operacije “Pustinjska oluja” ostao u zemlji. To je borce terorističke skupine Al Kaide koja se počela formirati 1993. godine toliko razbijesnilo da su saudijsku vladajuću kraljevsku obitelj proglasili nelegitimnom. Otpor se vrlo brzo proširio, da bi se zatim usmjerio protiv Zapada. Tek što je međunarodna zajednica vojno oslabila sekularnog diktatora Huseina, na scenu su stupili drugi, vjerski motivirani strahovladari. (DW.de)
