Nepostojeći novac, nedostatak uvjeta, nevjerodostojan svjedok, što je sljedeće?

Reality show se nastavlja. Nakon što je suđenje vraćeno na prvu instancu zbog nepravičnosti koju je uočio Ustavni sud, ponovljeni postupak se nastavlja.
Dakako, govorimo o suđenju bivšem premijeru Sanaderu i, Hrvatskoj nedostupnom, čelniku MOL-a Zsoltu Hernadiju za navodno koruptivno stjecanje upravljačkih prava u hrvatskoj naftnoj kompaniji INA-i.

Piše: Ivan Brodić, urednik EnergyPress-a

Na stranu to što bi za samu priču oko korupcije trebao postojati interes, a interes u korporativnom upravljanju INA-om jednostavno ne postoji, naprosto zato što relativni vlasnik, zbog nemogućnosti dolaska svih dionica na skupštine, uvijek ima kontrolu na kompanijom. Na stranu i to što smo financijskim usporedbama nedvojbeno, kao društvo, zaključili kako je MOL blagotvoran za INA-u, koja je pod njegovim upravljanjem najbolja hrvatska kompanija, s najboljim omjerom prometa, zaduženosti i profita. Na stranu i prigovori kako je MOL zapustio istraživanja, a koncesije je oduzela država, koja je kriva i za napuštanje polja izvan zemlje. Suđenje je nastavljeno.

No, vjerojatno je samo u Hrvatskoj moguće da Ustavni sud primijeti kako jedan način suđenja uzrokuje nepravičnost, da arbitražni sud u Švicarskoj (o upravljačkim pravima, koji je Hrvatska izgubila, a na koji nas nitko nije tjerao, dapače, jedna studija, ne korištena u tom postupku kao nekorisna, davala nam je izvrsne šanse (!)) utvrdi kako se jedan sudac poslužio političkim obrazloženjem presude (izrazio sumnju u politički motivirano suđenje), ali i to da je izvođenje dokaza u postupku koji je trebao dokazati koruptivnost stjecanja upravljačkih prava nevjerodostojno, i da se suđenje nastavi na isti način. Doduše, zamijenjen je sudac.

Naime, arbitražni sud u Švicarskoj je, podsjetimo na objave obrazloženja iz Večernjeg lista i portala Index,  ustvrdio kako svjedok Robert Ježić ne može biti vjerodostojan. Jednostavno radi toga što tvrdi kako je u njegovu tvrtku ušao financijski alat kojim je, kako on to tvrdi, napravljena korupcija prilikom stjecanja upravljačkih prava, a niti nakon odluke suda o tome država nije u posjedu dokaza o takvoj transakciji niti je alat korupcije izuzet u državni proračun. Postoji samo njegovo svjedočenje o tome.

Jučer je Robert Ježić svjedočio gotovo nepromijenjeno u suštinskom smislu. No, apsurd je na perceptivnoj razini. Novac koji je s ciparske tvrtke na Ježićevu tvrtku Xenoplast uplatio Imre Fazekas, a na koji je plaćen porez, kaže Ježić, ne postoji.

Ipak, uplata je bila, a to je dokaz korupcije, kaže svjedok. No, postavlja se pitanje, zašto je novac, ako je postojao, potrošen, a nije „parkiran“ na poseban račun kako bi se čuvao za Sanadera? Neće valjda biti da bi itko pametan poklanjao običnom poznaniku 5 milijuna eura? A kako novac nije izuzet kao dokaz, postavlja se pitanje nije li možda bilo riječi o nekom drugom poslu između Ježića i Fazekasa? Dakako, odgovore na ova pitanja nismo čuli, ali čuli smo kako novac ne postoji i kako će novac svjedok uplatiti u proračun RH kada se za to steknu uvjeti.

Zaključimo činjenicama, dva su suda utvrdila nevjerodostojnost svjedoka, a on je opet u procesu kao ključni svjedok, novac kojim je navodno izvršena koruptivna radnja ne postoji, kao niti uvjeti da se isti uplati u proračun RH. Ostaje samo zapitati se očekuje li gospodin Ježić žurnu uplatu pet milijuna eura iz MOL-a kako bi mogao novac uplatiti u proračun? A hrvatsko pravosuđe upitati, kako se ono naziva ponavljanje srušenog postupka, srušenim argumentima? I, što je sljedeće?

You may also like

0 comments