Nekoliko razloga za i protiv uvođenja vojnog roka

Odjeknula je u javnosti vijest da je Hrvatska spremna za uvođenje obveznog vojnog roka. Iz oporbe je naravno uslijedila paljba, kao što bi se dogodilo i da je Vlada najavila ukidanje ili smanjivanje vojske, a ministar obrane i potpredsjednik Vlade Damir Krstičević počeo je izlaziti s konkretnim brojevima i planovima.

Piše: Eduard Petranović

Tako se prema najnovijim ministrovim izjavama obvezni vojni rok najvjerojatnije uvodi 2018. kao pokusni projekt, a 2019. godine bi trebao potpuno zaživjeti i zahvatiti oko 30 000 mladih ljudi godišnje. Trajao bi oko trideset dana, a Krstičević navodi kako se razmišlja čak i o studentskoj populaciji pa bi iz tog razloga služenje trebalo biti omogućeno u 2 „turnusa“ tokom ljetnih mjeseci.

S tom idejom prva je izašla u javnost predsjednica Grabar-Kitarović još za vrijeme svoje predsjedničke kampanje, ali je ta inicijativa ubrzo utihnula i utopila se u moru obećanja. Zanimljivo, ta predsjedničina inicijativa u kampanji, tada još ispred Karamarkovog HDZ-a, u to vrijeme je bila vrlo dobro prihvaćena u javnosti i bila je jedna snažna predizborna udica za birače. Danas pak, kad je Vlada krenula s ostvarivanjem te ideje, situacija je u javnosti kudikamo drugačija i mnogo je negativnih komentara. Svakako je važno odvagati pozitivne i negativne aspekte ove sve izvjesnije Vladine odluke kako bismo znali isplati li se novac poreznih obveznika utrošiti na, ipak kratkotrajnu i trivijalnu, vojnu obuku civila.

SVJETSKE PROMJENE OPRAVDAVAJU VLADU

Ako se u obzir uzmu trenutne geopolitičke, geostrateške pa i geoekonomske prilike u svijetu, a prije svega na jugoistoku Europe, onda se ovaj potez Plenovićeve Vlade čini kao zdravorazumski. Ukrajinska kriza, svojevrsni novi Hladni rat, rat na Bliskom istoku koji može biti temelj novih odnosa snaga moći svjetskih sila te ogroman broj migranata svakako zahtjevaju i vojnu spremu Hrvatske kao jedne od država koja je smještena na uvijek vrućem jugoistoku Europe te je jedna od zemalja takozvane „Balkanske rute“. Ono što je još važnije za Hrvatsku jesu sve veća neizvjesnost i netrepljivost u susjedstvu, a prvenstveno u BiH i na Kosovu. Mnogo je ratnohuškačkih izjava i ideja te je jasno da su spremnost i poznavanje osvnonih elemenata rukovanja oružjem nacije važni. Također, ako se uzme povijesni kontekst, koji spada u suvremenu hrvatsku povijest i nije se odvio tako davno, potez uvođenja obveznog vojnog roka također se može opravdati. Nemaju smisla izjave bivšeg ministra Kotromanovića kako se rat ne može dogoditi preko noći i da se za rat sprema godinama. Kao da se anektiranje Krima dogodilo kroz nekoliko godina, a ne preko noći. Ili, još konkretnije, nevjerojatno je to čuti od Kotromanovića koji je bio važan kotačić borbe za hrvatsku neovisnost ,a kao da je zaboravio kojom brzinom su srbočetničke snage uz potporu JNA okupirale hrvatska područja i koliko vremena je srpskim pobunjenicima trebalo od „balvan revolucije“ do proglašavanja takozvane SAO Krajine.

Na koncu, ne tako davna prošlost bi nam stvarno trebala biti učiteljica života, kako se više nikada ne bi dogodilo da hrvatski sinovi s noževima i puškama kućne izrade brane domove od armije i višestruko nadmoćnije artiljerije. No, pitanje je koliko se sigurnost u trenutnoj ekonomskoj krizi u zemlji može i mora rješavati uvođenjem obveznog vojnog roka te postoji li učinkovitiji, a jeftiniji način i sustav za to? Također, moje osobno mišljenje je jednim malim dijelom uvijek skrojeno u suprotnosti sa stavovima uhljeba koji troše novac poreznih obveza koristeći ga za trovanje javnosti lažima i obmanama. Pa tako kad Nova ljevica izjavi da je trošenje novaca na vojsku besmislica te bi ga oni pretpostavljam preusmjerili ka uvođenju pionira u škole, meni tu smrdi na potpuno suprotno te je moguće da bi uvođenje obveznog vojnog roka bila pozitivna stvar.

TEŠKA GOSPODARSKA SITUACIJA

Još uvijek veliki javni dug, nezaposlenost, velika upletenost države u slobodno tržište te prevelika administracija koje koče srednje i malo poduzetništvo svakako su veliki minus za uvođenje obveznog vojnog roka. Ono što bi prije svega trebalo biti sigurnosni cilj jedne ipak male zemlje kao što je Hrvatska, svakako su male i efikasne vojne ili sigurnosne jedinice koje mogu reagirati u kriznim situacijama, ali i koristiti u pomoći pri svakom izvanrednom stanju. Mi takvih jedinica u Hrvatskoj svakako već imamo, ali su one resursno zakinute i opstaju samo svojom voljom i željom za održavanjem sigurnosti domovine zbog koje polažu zaletve i odriču se klasičnog i mirnog načina života. Također, pitanje je koliko se znanja u maksimalno 30 dana služenja vojnog roka zaista može usvojiti i koliko bi to bilo isplativo u odnosu na novac poreznih obveznika koji bi u to bio uložen. Jedna zanimljiva činjenica je također da bi vojni rok za muškarce bio obavezan, a za žene ne. Postavlja se pitanje gdje je tu ravnopravnost spolova koju zagovaraju silne civilne udruge koje također troše brdo novca poreznih obveznika? Na koncu, najvažnije pitanje je hoće li se za ovaj vrlo osjetljivi i skupi potez Vlade provesti adekvatna priprema i razraditi dugoročne planove i ciljeve, ili će kao i većina takvih odluka biti donesena navrat-nanos uz jeftino politikanstvo i razno-razna pogodovanja određenim interesima.

You may also like