Ne pada im na pamet odreći se nameta, evo zašto

Komentar o rastu cijena naftnih derivata

Već sam nekoliko puta pisali o udjelu davanja državi u cijeni maloprodajne litre naftnih derivata, posljednji puta prilikom bezumnog fiksiranja cijena naftnih derivata, kada je čak, zbog nemogućnosti kompanija rada u pozitivi, došla u pitanje i opskrba tržišta, barem kada je riječ o gorivima više klase.

Cijene goriva su ovih dana, na benzinskim crpkama, uslijed rasta cijena nafte na razine iz 2014. godine, porasla na rekordne razine. No, cijena barela nafte nije niti približno na najskupljim razinama u povijesti. Što možemo očekivati u budućnosti, kada znamo kako analitičari portala OilPrice već neko vrijeme najavljuju cijenu barela od preko 100 dolara u ovoj godini.

Cijena barela ovisi o tržištu nafte uz korekcije koje naftni kartel – OPEC, s vremena na vrijeme, dogovori sa svojim saveznicima, a one se tiču povećanja ili smanjenja proizvodnje ili izvoza nafte na tržište.

Međutim, cijena derivata na većini svjetskog tržišta formira se po formuli kojoj se dodaju trošarine, porezi i marža prerađivača i/ili distributera. U hrvatskoj prve dvije komponente sadrže oko 70 posto, što ih čini skupljim artiklom u odnosu na državu, nego li su to alkoholna pića, što je apsurd sam za sebe.

Vjerujem kako nikome ne treba objašnjavati čemu služe energenti, a čemu alkoholna pića. No, ta situacija osim državama poput naše, osobito sklonima pažljivo čuvati rashodovnu stranu proračuna, odgovara i državama koje su se obvezale na ubrzanu energetsku tranziciju.

Zelena tranzicija, naime, zbog nedovoljnog razvitka tehnologije, visokog udjela fosilne energije u proizvodnji obnovljivih izvora energije (barem posredno, u postavljanju elektrana, ako ne i šire) te vrlo izazovnog procesa akumulacije i skladištenja zelene energije, stoji puno novca.

“Realno gledajući, da je cijena nafte ostala 40 dolara po barelu kao što je bila prije dvije godine na početku pandemije koronavirusa, energetska tranzicija bi se potpuno zaustavila. Što su niže cijene goriva, to se više mora subvencionirati energetska tranzicija. Više cijene goriva odgovaraju svima koji zagovaraju brzu energetsku tranziciju. To je realnost”, izjavio je ovih dana profesor Igor Dekanić za portal Index.

Valja podsjetiti kako očekivanje da će velike izvoznice energenata, same od sebe, sniziti cijenu, ako znamo kako one svoje državne proračune baziraju na izvozu energenata, graniči s ludilom.

A kako drugačije nazvati odsustvo fiskalnih olakšanja u cjenovnim krizama i interveniranje na tržište fiksiranjem cijena te time dovođenja distributera u poziciju neodrživosti poslovanja? Jer, racionalno je zaključiti, kako će Vlada RH ponovno pribjeći takvom rješenju. Za nadati se u ne onoliko brutalnoj varijanti kao sredinom listopada.

Treba reći i to, Hrvatska proizvodi sve manje vlastitih fosilnih energenata. No, račun za tu činjenicu valja ispostaviti protivnicima novih istraživanja na moru, Dinaridima i Panoniji. Ali i onim koji su u ime države oduzimali postojeće koncesije INA-i, jer njome, je li, upravlja MOL.

Naime, za eksploataciju i proizvodnju je potrebno znati s čime se raspolaže, a to se postiže kroz istraživanje. Istraživanje se, pak, može provesti uz pordršku javnosti, što je u Hrvatskoj dominantno izostalo, ali i uz isplativost kroz cijenu barela iznad 60 dolara.

You may also like