NATO je snažna obitelj sa nezgodnim susjedom

Komentar Denisa Avdagića
Za naš portal sedamdesetu godišnjicu NATO saveza komentira Denis Avdagić, dobar poznavatelj prilika u savezu, bivši urednik portala Nato.hr, vanjskopolitički analitičar

Prije 70 godina osnovan je Sjevernoatlantski savez. Zajednica demokratskih zemalja Europe i Sjeverne Amerike. Tada, posve jasno, ideja je bila zaštititi europske zemlje od Sovjetskog Saveza, obraniti demokraciju i kapitalizam. Kao i danas i tada, prije 70 godina, bilo je onih skeptičnih, diljem europskog kontinenta, koji su smatrali kako “crvena prijetnja” ne postoji ili kako je radnički život na istoku socijalno poželjan. Istina je bez uljepšavanja razotkrivena u potpunosti tek padom “željezne zavjese”, istina o gulazima, života s redukcijama, strahu, bez slobode govora. NATO je dakle zapadnim zemljama pružio desetljeća blagostanja omogućivši im da slobodno putuju, govore i stvaraju vrijednosti.

Međutim, padom “komunističke prijetnje” postavilo se i posve legitimno pitanje, zašto takav Savez čuvati u trenutku kada je “crveni istok” pokleknuo. Saveznici su ipak odlučili kako NATO treba održati jer je s godinama postao puno više od sigurnosne multilaterale. Postao je glavna platforma transatlantske suradnje i zbog toga i organizacija koja je imala dodanu vrijednost za svoje članice.

Malo je poznato kako je NATO raspadom Sovjetskog Saveza u jednoj od svojih prvih operacija, onima nazvanim “Dobra volja” (Operation Allied Goodwill I & II) zrakoplovima uputio u njegove zemlje, u dva navrata, eksperte za humanitarnu pomoć i asistenciju. Sa Zapada je pružena ruka potpore nekadašnjim neprijateljima.

U to vrijeme glavni tajnik Saveza bio je Nijemac, Manfred Wörner, koji je tu funkciju obnašao od 1988. do 1994., ostavši na čelu Saveza usprkos teškoj bolesti, sve do smrti.  Featured

Wörner je bio zagovornik uključenja bivših socijalističkih država u NATO, politike otvorenih vrata za nove demokratske zemlje, umjesto promišljanja o raspuštanju Saveza. U njegovu mandatu saveznici su pokrenuli i prvu vojnu operaciju, onu zabrane leta iznad Bosne i Hercegovine kao i provedbu embarga na uvoz oružja na Jadranu uz obalu Crne Gore. NATO je u to vrijeme “izgubio i nevinost” s prvim oružanim sukobom, kada su u veljači 1994. saveznički zrakoplovi srušili četiri lovca srpskih paravojnih snaga u blizini Banja Luke. Tijekom te godine zrakoplovi članica Saveza su ujedno i bombardirali ciljeve paravojnih formacija u BiH.

Wörner je NATO gledao kao organizaciju koja se “s čuvanja mira treba okrenuti prema oblikovanju mira”, gledajući dalje od granica Saveza i stoga je vjerojatno najzaslužniji pojedinac za organizaciju kakva nam je danas poznata.

Potpisivanjem Daytonskog sporazum, NATO putem prve misije NATO vođenih snaga IFOR (kasnije SFOR) osigurava prestanak sukoba u BiH sve do stabilizacije zemlje. Uslijedit će operacija bombardiranja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije nazvana “Saveznička sila” (Allied force) kojom će završiti rat na Kosovu i dugi krvavi pohod Slobodana Miloševića, a potom je pokrenuta i nova NATO vođena misija KFOR. U Savezu su u to vrijeme već prve bivše socijalističke zemlje Češka, Poljska i Mađarska dok je s Rusijom potpisan sporazum o suradnji. Gotovo nevjerojatno zvuči ali tih godina se razgovaralo i o mogućnosti članstva Rusije u NATO-u.

Nažalost, s godinama koje su prolazile, nakon velikih širenja Saveza na istok, i najveće savezničke misije u Afganistanu, započelo je i novo hlađenje odnosa s Rusijom. S Vladimirom Putinom na čelu zaoštrila se retorika te se NATO počeo ponovno tretirati kao neprijateljska organizacija. Ruska intervencija u Gruziji, a naposljetku i takozvana aneksija Krima posve su narušili odnose. Vojne vježbe uz granice savezničkih zemalja i letovi ruskih lovaca uz rub zračnih prostora NATO članica postali su svakodnevica.

S druge strane, savezničke zemlje iako u manjem kapacitetu nego u prošlosti, danas su daleko interoperabilnije nego ikada prije. Ovisnost o moćnom “američkom bratu” ostala je konstanta. Američki predsjednik Trump počeo je javno, daleko više nego prethodnici, tražiti od europskih saveznika povećanje ulaganja i dostizanje preporučene potrošnje od dva posto BDP-a za potrebe obrane. No bez obzira na “obiteljske čarke” i povremena neslaganja kojih je tijekom povijesti Saveza bilo dosta, organizacija je opstala, dosegavši 29 članica, a vrlo skoro i 30.

NATO je danas jedna od najstabilnijih multilateralnih organizacija, savez u kojem se promišlja budućnost i brine o sigurnosti članica i njenih građana. Savez je to sa sklopljenim partnerstvima diljem svijeta kojima se zona stabilnosti i suradnje proširila daleko od granica njegovih članica. Od Europe, preko Afrike i Azije pa sve do Australije i Novog Zelanda, NATO surađuje s 41 zemljom. To je najbolji pokazatelj o kakvoj zajednici, svojevrsnoj obitelji zemalja se radi. Zemlje su to koje su predane istim vrijednostima, prije svega demokraciji i ljudskim pravima među kojima je i sloboda govora i kritike koje je Savez često cilj. U vrijeme kada NATO slavi svojih prvih 70, Hrvatska je “odradila” prvih deset godina u članstvu i dobro bi bilo sjetiti se vremena prije članstva i argumenata protivnika koji su tada iznošeni, u punoj slobodi govora. Navodilo se kako će hrvatski vojnici biti “topovsko meso”, da će se u Hrvatskoj graditi NATO baze, uništiti turizam… Poginulih nije bilo, baza nema, a turističke godine nizaju rekorde.

Usprkos nesuglasicama, Savez funkcionira i usporediv je s dobrostojećom obitelji koja se zna i porječkati ali ostaje skupa, povezana, pokraj nezgodnog ruskog susjeda za kojeg se treba nadati kako će jednog dana ponovno postati poželjni partner ako ne i upristojen član obitelji.

You may also like

0 comments