Bundestag je masakr Turaka nad Armencima službeno nazvao genocidom. Turska je povukla svog veleposlanika iz Berlina. Nezahvalna situacija, komentira Marcel Fürstenau.
U ovoj raspravi nitko nije ništa pogrešno rekao. A ipak se iza Rezolucije o genocidu nad Armencima koju je donio njemački parlament krije i nešto nezadovoljavajuće. No, uzrok tomu nisu govornici koji su bili jedinstveni u svojoj ocjeni tog masakra. Njihova dilema je bila što su u najnepovoljnijem mogućem trenutku nadoknadili stvar koju su dugo propuštali napraviti. Naravno da bi turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i u svakom drugom trenutku bjesnio. Ali tek u aktualnoj situaciji se Rezolucija o genocidu nad Armencima mogla prekriti s toliko aspekata koji nemaju veze s njom.
Ovisnost njemačke vlade od Turske u izbjegličkoj krizi je pritom najbitniji od tih aspekata. Strah Angele Merkel od s tim u vezi moćne Ankare već dugo visi nad kancelarskim uredom. Taj strah je na dan glasovanja o Rezoluciji o genocidu nad Armencima bio tako velik da Angela Merkel nije bila prisutna tijekom glasovanja u Bundestagu. Iako je bila u Berlinu. Naravno da je ona u prvom redu šefica vlade i ima puno posla. Ali kao zastupnica u Bundestagu – da, Merkel je i to – mogla je kroz svoju puku nazočnost u parlamentu cijeloj toj stvari dati veću težinu. Da to nije uradila – blago rečeno – žalosno je.
I ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier (koji se nalazi na službenom putu), kao i vicekancelar Sigmar Gabriel (koji je imao termin s predstavnicima građevinske industrije) nisu bili u parlamentu i time pojačali dojam kukavičluka. I to kod jedne povijesno i politički emocionalno izrazito nabijene teme. Ukoliko je to bilo proračunato ponašanje kako bi se Erdoganu ugodilo, onda je to krenulo po zlu. Turski veleposlanik u Njemačkoj je nedugo nakon gotovo jednoglasno donesene rezolucije ipak povučen nazad u svoju domovinu. U vladinoj četvrti u Berlinu sada sigurno više nego inače razbijaju sebi glave koje mjere za Neuračunljivoga iz Ankare dolaze još u obzir. Prva reakcija – s gledišta Angele Merkel – ne sluti na dobro.
I što sada da mislimo o Rezoluciji o genocidu nad Armencima i o ponašanju parlamentaraca? Njihova procjena da je taj zločin bio genocid odgovara pogledu koji na međunarodnoj razini prevladava među znanstvenicima, a isto tako je ta procjena u skladu s kriterijima Ujedinjenih naroda. Međutim, Bundestag je tu procjenu mogao dati puno ranije. Pogodan trenutak je bio 2015. godine, kad je njemački predsjednik Joachim Gauck povodom 100. godišnjice genocida taj zločin tako javno i označio. Ali tada parlament nije mogao ili nije htio donijeti takvu rezoluciju, piše DW.de.
A tu je i još jedan drugi zločin za koji Bundestag i više od 100 godina kasnije nije donio rezoluciju: genocid nad pripadnicima naroda Herero i Nama u današnjoj Namibiji. Počinitelj je tada od 1904. do 1908. godine bilo Njemačko Carstvo. Trenutno dvije zemlje pregovaraju o zajedničkoj izjavi o tadašnjim strašnim zločinima, a izgledno je da bi se ti pregovori mogli završiti uspješno. To je iskorak koji treba pohvaliti. Ali Bundestag koji je, iz respektabilnih motiva, u procesu donošenja Rezolucije o genocidu nad Armencima bio tako odlučan, mogao je i po pitanju Namibije dati vlastiti odgovor i preduhitriti saveznu vladu. Oklijevanje u tom slučaju baca sjenu i na Rezoluciju o genocidu nad Armencima. Jer, on je jedini za koji sami zastupnici moraju preuzeti odgovornost.
