Situacija na TTF-u
Nakon daljnje eskalacije situacije u Ukrajini, Putinovim priznanjem Donbasa i Luhanska kao neovisnih država te nakon što je Duma odobrila slanje ruske vojske u ove ukrajinske pokrajine, Dimitriji Medvedev je tvitao kako smo ušli u vrijeme gdje će se tisuću kubičnih metara plina plaćati više od 2000 eura.
Paralelno s time danas cijena plina na londonskoj burzi raste za gotovo 3 posto, prvi puta nakon 14. veljače, na 960 dolara, dok se u Nizozemskoj, na TTF-u trgovalo po sličnoj cijeni, od 960, 4 dolara za tisuću prostornih metara plina.
To je direktna posljedica nastavka onemogućavanja certificiranja plinovoda Sjeverni tok 2, kao posljedice sankcija Rusiji. U isto vrijeme plinovod kroz Bjelorusiju Yamal radi tek na dijelu kapaciteta i to u obrnutom pravcu, a Ukrajinski tok je na polovici ugovornih obveza, priopćio je to na službenim stranicama operater ukrajinskog transportnog sustava.
Tranzit plina kroz Ukrajinu naglo je pao tijekom siječnja, da bi se početkom veljače povećao, a u sadašnjem trenutku spušta se na siječanjsku razinu.
Analitičari se pitaju tko bi mogao zamijeniti ruski plin u Europi, te su skeptični oko rješenja, jer je europski energetski sustav prilagođen za kopneni plin.
Iako je SAD tijekom ove krize postao nominalno najveći uvoznik ukapljenog plina u Europu, pa je tako, primjerice, od 23 pristigla broda u Omišalj, iz SAD-a došlo njih 14, mnoge zemlje proizvođačice poput Nigerije, Irana, Alžira ili Katara, kod kojih Washington lobira za povećanje uvoza u EU, upozoravaju kako još nemaju dovoljno proizvodnih, transportnih i prihvatnih kapaciteta kako bi nadomjestili ruski plin u Europi.
Jer, udio ruskog uvoza u opskrbi Europe iznosi nešto više od 40 posto. A većina ukapljenog plina vezana je jasnim dugoročnim ugovorima i prihvatnim odredišnim zakupljenim kapacitetima, te ih je nemoguće u kratkom roku prenamijeniti.
Tako, Katar, iako najveći svjetski proizvođač ukapljenog plina, u ovom trenutku, kako kažu iz te zemlje, može preusmjeriti tek 10 do 15 posto svoga plina prema Europi.
S druge strane, sustav LNG terminala u Europi ima ograničen kapacitet. Bili bi potrebni novi kapaciteti, kako bi se omogućila zamjena kopnenog plina tim putem.
Kad smo kod ukapljenog plina, do plutajućeg LNG terminala u Omišlju, prema podacima LNG Hrvatska, je od početka prošle godine, kada je počeo njegov komercijalni rad, dovezeno gotovo 3,3 milijuna prostornih metara ukapljenog prirodnog plina (UPP/LNG), a nakon uplinjavanja je u hrvatski transportni sustav isporučeno više od 1,9 milijarde prostornih metara prirodnog plina.
Najviše je tereta zaprimljeno iz SAD-a, zatim iz Nigerije, Katara, Belgije, Trinidada i Tobaga, Egipta i Francuske, a ugovori o korištenju terminala sklopljeni su s pet tvrtaka. To su INA, HEP, MET Croatia Energy Trade, MVM CEenergy Croatia i PPD. Do 2027. godine je zakupljeno 85 posto kapaciteta terminala.
U Hrvatskoj je ove godine ostalo više od 90 posto plina uvezenog preko terminala. Iz LNG Hrvatska navode da je u prvoj plinskoj godini, odnosno u prvih devet mjeseci rada, iskorišteno oko 75 posto od ukupnog kapaciteta ponovnog uplinjavanja na terminalu.
Također, alternativni plinovodi koji se rade prema Europi, tek trebaju biti napravljeni, ili još nisu punog kapaciteta, s izuzetkom alžirskog, koji je često zatvoren u pravcu španjolske zbog trzavica u Maroku, pa se niti ti koridori ne odnose na aktualnu krizu.
