Stvaranje Energetske unije bi za Europsku komisiju bio najveći energetski projekt još od pokretanja stvaranja Zajednice za ugljen i čelik. Cilj je osigurati blok iz kojeg bi se višak energije usmjeravao na ona područja gdje je nema dovoljno, kako bi se povećala otpornost na manjak energije. Na takav bi se način postigao jedan od ciljeva, a to je sigurna, održiva, konkurentna i cjenovno prihvatljiva energija za kupce kućanstava i poslovne subjekte. To, međutim, nameće potrebu sveobuhvatne transformacije postojećeg energetskog sustava: napuštanje koncepta gospodarstva temeljenog na fosilnim gorivima i sustava koji se oslanja na staru tehnologiju i zastarjele poslovne modele.
Prijedlog za osnivanje Energetske unije predstavljen je u veljači/ožujku 2015., kao inicijative koja podupire snažniju EU pri suočavanju s rizicima nestanka energije i za prekid ovisnosti o ruskom plinu. Taj iznimno važan Projekt povjeren je potpredsjedniku Europske komisije Marošu Šefčoviču.
Bez obzira na to što pojedine države, poput Mađarske, takav plan smatraju prijetnjom za dio svog suvereniteta, ostale ga države podupiru kao rješenje budućnosti. Odnosno, podupiru rješenje da umjesto rascjepkanih nacionalnih tržišta energije, postoji jedinstveno energetsko tržište EU-a za slobodni protok plina, nafte i električne energije u 28 država-članica. Znači, Energetska unija temelji se na prekograničnom povezivanju infrastrukturnih sustava.
Najveći poticaj Europskoj komisiji za pokretanje tog važnog plana sukob je EU-a s Rusijom, velikim opskrbljivačem plina i nafte, koji je uslijedio nakon krize u Ukrajini. Naime, danas najmanje deset EU država za više od polovice vlastite potrošnje ovisi o samo jednom dobavljaču, ruskom Gazpromu, a pojedine države su u potpunosti ovisne u ruskom državnom divu.
Predviđaju se mehanizmi za zajedničko pregovaranje o energetskim ugovorima s Rusijom, s tim da bi EU sudjelovala u svim pregovorima. To bi bila nova ovlast Europske komisije – sudjelovanje u pregovorima koje države-članice EU-a vode s trećim zemljama, pa i s Rusijom, prigodom sklapanja ugovora o opskrbi plinom.
Također, velika novost je mogućnost uvođenja kolektivnog pregovaranja o kupnji plina. Zamisao je da više država EU-a, sukladno njihovoj potražnji, od Rusije kupuje zajedničku količinu plina i time, nadaju se, osigura povoljniju cijenu. Budući da o tomu ne postoji suglasje zemalja-članica EU-a, a o tomu se još raspravlja, u Europskoj komisiji za sada postoji sklonost dobrovoljnom kolektivnom udruživanju. Važnu ulogu u jačanju sigurnosti opskrbe plinom imat će LNG terminali. To je, svakako, šansa za Republiku Hrvatsku da LNG terminal na Krku bude ulazna točka za ukapljeni plin za veći broj okolnih država.
