Žrtve koje su preživjele terorističke napade od 11. rujna 2001. godine mislile su da je ono najgore iza njih. Ali sada bi im mogla biti ukinuta i financijska pomoć za liječničke tretmane.
Taj dan je ostao duboko urezan u sjećanje Garya Smileya. Ono što se dogodilo do danas mu ne da mira, kao neki demon kojega se ne može osloboditi. Bolničar zaposlen na hitnoj pomoći je 11. rujna 2001. godine radio prekovremeno kada se prvi zrakoplov zabio u sjeverni toranj Svjetskog trgovinskog centra koji se nekoliko sati kasnije srušio. S kolegama, vatrogascima, policajcima i brojnim volonterima on se trudio spasiti što je više moguće ljudi. “Kada je pogođen drugi toranj, bacio sam se preko jedne žene da je zaštitim. Oboje smo preživjeli”, kaže Smiley.
Kasnije je ponovo za dlaku umakao smrti. “Kada se srušio sjeverni toranj, bio sam udaljen 75 metara i izbjegao sam smrt tako što sam se bacio pod jedan kamion”, prisjeća se. Satima kasnije su ga izvukli drugi spasioci. Gary Smiley je toga dana izgubio bliske prijatelje i kolege. Morao je gledati kako spasilačke ekipe prelaze preko dijelova ljudskih tijela kako bi iz ruševina iskopale one koji su još uvijek živi.
Smileyju, koji je u New Yorku rođen i odrastao, ove slike ne izlaze iz glave. Mjesecima nakon tragedije od 11. rujna počeo je ponovno raditi i prenositi svoje iskustvo drugima. “Morao sam natrag na posao da bih mogao nastaviti živjeti,” kaže danas. Smiley je od svoje 19 godine radio kao bolničar u hitnoj službi. To je bio njegov posao iz snova. No, od prije nekoliko godina više ga nije mogao obavljati. Sa 48 godina je otišao u prijevremenu mirovinu. Od tada provodi najveći dio svog vremena kod liječnika. Ima poremećaj ravnoteže, stalne glavobolje, probleme s bubrezima. Kaže da mu je imunološki sustav slab, da pati od dijabetesa, o psihičkim problemima da i ne govorimo: “Sve je to noćna mora, tjelesno i duhovno.”
Kao i tisuće drugih pomagača i on ide na redovite specijalističke preglede. Visoke zdravstvene troškove do sada je snosila država. Američki Kongres je, naime, za preživjele u tragediji koja se dogodila 9/11 stavio na raspolaganje svotu od 2,78 milijardi dolara (compensation fund).
Ovaj program završava koncem 2015. godine. Za Garya Smileya je to katastrofa: “Moje zdravstveno osiguranje neće htjeti platiti te liječničke račune.” Isto vrijedi i za druge preživjele poput onih koji su oboljeli od karcinoma i koji moraju platiti “astronomski visoke račune”. “Bez državne pomoći će tri četvrtine pomagača koji su sudjelovali u spasilačkim akcijama 9/11 prerano umrijeti”, kaže on. To su, kako kaže, sve ljudi koji su dali sve od sebe u danu kada je Amerika bila najteže pogođena u svojoj povijesti. “Ne razumijem zbog čega se uopće raspravlja o nastavku pomoći za preživjele”, dodaje Smiley vidno potresen.
Ono što ovom ocu dvoje djece daje nadu je činjenica da on nije jedini koji je suočen s ovim problemom. I drugi preživjeli su također upućeni na državnu pomoć u pokrivanju zdravstvenih troškova. Oni su udružili snage, održavaju konferencije za medije, pišu pisma kongresmenima i senatorima. I izgleda da to ima učinka. Zastupnici iz New Yorka i New Jerseya u međuvremenu također zahtijevaju da se nastavi ovaj program financijske pomoći. Demokratkinja Carolyn Maloney s pravom zaključuje: “Nije dovoljno samo hvaliti junaštvo spasilačkih ekipa.” (DW.de)
