Nova politika administracije predsjednika Donalda Trumpa i velika svjetska potražnja za fosilnim gorivima omogućit će procvat industriji nafte u SAD-u. Prvi puta na Arktiku koristit će se opsežnija metoda hidrauličkog razdiranja, zbog loše propusnosti matičnih stijena što otežava migraciju ugljikovodika kroz porni prostor stijene.
Niske cijene nafte su motivirale strane tvrtke da u partnerstvu s američkim krenu u realizaciju novih otkrića što će povećati proizvodnju nafte u SAD-u i utjecati na svjetsko tržište nafte u idućih nekoliko desetljeća. Posljednji godina naftne tvrtke su otkrile 5 milijardi barela i više pridobivenih količina nafte na Aljasci, što je gotovo 15 posto više dokazanih rezervi.
Španjolska tvrtka Repsol, u partnerstvu s tvrtkom Armstrong Oil and Gas, Denver, ove godine je na Arktiku otkrila 1,2 milijarde barela nafte, a na početku godine tvrtka ConocoPhillips je otkrila 300 milijuna barela, a tvrtka Caelus Energy u plitkim je vodama luke Smith Bay u listopadu 2016. godine potvrdila senzacionalno otkriće od 10 milijardi barela lake nafte.
Talijanska tvrtka Eni planira nakon prekida aktivnosti u 2015. godini, zbog niskih cijena nafte, ove godine izraditi šest bušotina na naftnom polju zapadno od luke Prudhoe Bay, koje je u teritorijalnim vodama i nije pod utjecajem Obamine zabrane bušenja. Polje iz kojeg se dnevno proizvodilo 25000 barela nafte, zadire i u savezne vode. Stoga, Eni čeka odobrenje za bušenje nakon čega planira izraditi horizontalnu bušotinu koja će mu omogućiti pristup dodatnim količinama nafte bez postavljanja opreme za bušenje u saveznim vodama. Novi razvoja događaja na Aljasci je potaknut kontinuiranim rastom potražnje za naftom u svijetu, a posebno u Aziji.
Neke tvrtke danas mogu zaraditi i na niskim cijenama nafte od 35$ – 40$/barel, pa čak i niže, što uključuje odobalno bušenje i hidrauličko razdiranje na kopnu. SAD trenutno dnevno izvozi 5,7 mlrd. barela sirove nafte i rafiniranih naftnih proizvoda, dvostruko više prije pet godina. Najveće količine u povijesti SAD-a, koje su se prije par godina činile nemogućim, posljedica su velikog skoka potražnje u Japanu, Južnoj Koreji, Indiji, Tajvanu, Singapuru i Kini, što implicira da odluke u Washingtonu nisu jedine kojima se oblikuje energetska i klimatska politika u SAD-u.
