Muke po političkim kalkulacijama Blokiranih

Neuropsiholozi su već odavno dokazali da je osobni angažman izravno povezan s osobnom pogođenošću nekim problemom. U tom kontekstu se pokazuje da je točna ona narodna da sit gladna ne razumije. Zahvaljujući masovnim medijima, koji žive od političkih mentora, današnji čovjek je skoro pa uvjeren da su javne osobe izuzete od tog načela.

Od političara narod očekuje da bude iznad prirode i Božjih zakona koje je On usadio u našu podsvijest. Od njih očekujemo da donose odluke koje nisu pod izravnim utjecajem osobne pogođenosti, no ta očekivanja nemaju uporišta ni u znanosti ni u praksi. Političari, kao i svi drugi ljudi, i te kako stoje pod utjecajem osobne pogođenosti nekim problemom pa će tako puno lakše donijeti zakone koji uništavaju ono što nije njihova stvar ili one zakone kojima će izdaleka poduprijeti svoje interese. Možda je to jedan od razloga da i ja pišem o blokiranim Hrvatima. I ja sam imao tu sreću da me je FINA blokirala u tri sekunde, al im je za deblokadu trebalo preko pet mjeseci. Kao u nekom kafkijanskom romanu sam trčao od šaltera do šaltera, od suda do FINE i tek nakon prijetnje tužbom protiv sutkinje i objavama u medijima došao sam do deblokade.

U međuvremenu sam izgubio naknade i povjerenje supruge u Hrvatsku kao normalnu zemlju jer teško je Austrijanki objasniti što je FINA. Možda je osobna pogođenost razlog zašto je navodno socijalistička vlada donijela poprilično klimav zakon o švicarcima, a nikako da se potrudi u svojoj kalkulaciji uočiti problem blokada. Možda ipak nije svejedno je li neki ministar osobno pogođen švicarskom toljagom, a najvjerojatnije nije blokadom, ako izuzmemo blokadu srca i razuma. Koji su dakle razlozi da u političkoj kalkulaciji navodnih socijalista, a možda i domoljuba, se gubi pozicija koja i te kako utječe na konačne rezultate? Koji su razlozi da je u Hrvatskoj trajno preko 300.000 ljudi pod blokadama, a da niti jedna politička opcija tu činjenicu ne smatra socijalnim, humanim, političkim ili nacionalnim problemom? Znaju li naši političari što znači ne odlaziti u kafić jer nemaš od čega platiti kavu ili ne družiti se jer te je sramota da nemaš ni kune, da ti je sve blokirano? Nisu naše škole toliko besplatne da blokirani roditelji ne bi morali svojoj djeci kupiti kakvu bilježnicu, knjigu, računalo ili laptop. Vjerojatno oni to ne znaju jer je opasnost osobne pogođenosti skoro nikakva, al koji je razlog da se zbog političke izborne kalkulacije ne pozabave blokiranima, ako već mogu švicarcima?

Čak i uz najjednostavniju logiku možemo zaključiti da među franko dužnicima ima i sirotinje, ali i bogataša. Nije svaki franak otišao za popravak wc školjke u braniteljskom stanu, neki su služili da se kupi noviji model luksuza. No svejedno je ova vlada svoju socijalnu osjetljivost pokazala baš na francima, a zaboravila na kategoriju u kojoj je minimalna šansa da blokirani spadaju u skupinu špekulanata koji si na račun poreznih obveznika dižu standard. Čak i onda kad su bili nepromišljeni, razlike su očite, al socijalistička vlada, a i druge stranke, svoju socijalnost pokazuju svugdje, samo ne na onima kojima je oduzeta svaka mogućnost pomaka. Prvi razlog ovakve nehumane i nepromišljene nebrige i prioriteta je svakako osobna ne pogođenost, no to nije i jedini razlog. Drugi razlog je sveta krava koja se zove FINA, a koju nitko ne smije ili ne želi dovesti u pitanje.

Objektivnim i svim drugim procjenama se može lako zaključiti da se radi o ostatku komunističkog kontrolnog sustava i partijskog uhljebljivanja. FINA je idealan parazit, a ni jednom političaru ili novinaru ne će pasti na pamet da ih pokuša dokinuti. To je izvrsno mjesto za uvaljivanje svih mogućih neradnika i “baš me briga” građana. Zašto dirati u sustav koji omogućava totalnu kontrolu i reketarenje po potrebi? Kolateralne žrtve su dio kalkulacije, a ne problem. Treći razlog je kombinacija socijalističkog mentaliteta i liberalno kapitalističkog kaotičnog sustava u kojemu je sasvim normalno da “institucije” imaju prednost pred čovjekom. Šalter je uvijek moćniji od jadnika ispred njega.

Ta kombinacija socijalizma i kapitalizma je u hrvatskom društvu dovela do lihvarskih zateznih kamata preko grbače hrvatskog radnika, seljaka, obrtnika i jadnika. Čitava armada notara, odvjetnika i utjerivača živi od sustava u kojem te kadija sudi, a da te uopće ne mora ni tužiti. Četvrti razlog je hrvatska civilna hrabrost. Iako su Hrvati navodno katolici oni u svoj društveni sustav nikada nisu uveli ideje svetog Franje o ograničavanju kamata kao sredstva porobljavanja čovjeka. Zatezne kamate, moralno i gospodarski upitni alati porobljavanja, su u Hrvatskoj doživjele svoje najljepše vrijeme i prosperitet. Bez ikakve ozbiljne kontrole one rastu kao rak rana hrvatskog naroda, porobljavaju pojedince i uništavaju gospodarstvo, a sirotinja trpi i ne buni se. Možda su i franko švicarci postali dio kalkulacije jer za razliku od blokiranih oni nisu blokirani, samo su opterećeni visinom rata.

Oni mogu mobilizirati medije jer ipak su i bogati dio te skupine. Osobna pogođenost! Peti razlog nerješavanja problema je socijalna i nacionalna neodgovornost političkih stranaka i njihovih šegrta. Vjerojatno je u pozadini i neznanje kako problem riješiti, strah od ne znam koga, al taj strah nije prisutan kad neki ministar bude osobno pogođen nekim problemom, blokadom očito nisu pogođeni. Može li se problem riješiti? Nema problema koji čovjek prouzroči, a da se ne bi mogao i riješiti. U Hrvatskoj postoji čak i udruga „Blokirani“ koja već duže vrijeme ukazuje na socijalnu eksplozivnost nerješavanja. Oni zastupaju 320.000 ljudi i već su predlagali konkretne korake, al očito ova armija sirotinje nije dovoljno dobra za naše političare svih boja. Niti predsjednički kandidati, a niti političke stranke nisu spremne sjesti za stol i konačno riješiti ovaj socijalni gordijski čvor. Da bi došlo do deblokade blokada mora postati dio političke kalkulacije. Političari moraju blokadu prepoznati kao poziciju u jednadžbi, a ne kao moralni izazov jer na moral su oni imuni.

Jedan od najizazovnijih i najdjelotvornijih poteza za hrvatsku državu i gospodarstvo bi bilo ukidanje FINA-e, tog kozmosa uhljeba, parazita i reketara u ime države. Jedan korak bi bio da se zatezne kamate ograniče na razinu normalnih investicijskih očekivanja kod konzervativnih i sigurnih ulaganja, a ne na razinu bankarske ili neke druge pohlepe. Neizbježan korak je program socijalne politike koji bi ponudio kratkoročnu deblokadu putem nacionalne ili neke druge vrste solidarnosti. Ako se političari usuđuju švicarce proglasiti nacionalnim problemom i socijalnom kategorijom zašto to načelo ne vrijedi za daleko socijalnije slučajeve. Ako ministri imaju novaca za subvencije raznih NGO udruga, emigranata i Bog te pitao čega sve ne, zašto nije moguće pronaći novce za totalno čišćenje problema nastalih parenjem socijalističke države i kapitalističko liberalnog tržišta?

Da bi se dugoročno izbjegli slični nacionalno opasni problemi ovakvih razmjera neophodno je ukinuti sve one propise koje širom otvaraju vrata za korupciju i reketarenje pomoću zateznih kamata i blokada bez sudskih presuda i dokaza da je blokada stvarno posljedica kriminalnog ili nekog drugo neplaćanja obavljene usluge ili naručene robe. U tom kontekstu se mora razmisliti o ulozi javnih bilježnika, banaka, teleoperatera, porezne uprave itd. Prvi ideološko pravni korak je najteži jer on zahtijeva potpunu promjenu državne logike po kojoj je institucija uvijek u pravu i nikome ne polaže račune. Računi postsocijalističkog mentaliteta u državnim strukturama su izrazito visoki, izraženi su u socijalnoj bijedi, iseljavanju i samoubojstvima blokiranih, u političkoj kalkulaciji koja računa da je bolje biti političar u državi koja građane reketari, kontrolira i pritiska nego u državi u kojoj građani imaju mogućnost da se odupru hobotnici koja ih svaki dan davi sve jačim stiskom i sa sve više i više krakova. Osobna pogođenost blokadama još nije dohvatila one koji su odgovorni i mogli bi riješiti problem, al i to je samo pitanje vremena. Država u kojoj pola milijuna ljudi ne može biti dio gospodarskog krvotoka će kad tad i sama postati beživotna lešina.

*Autor: Vinko Vukadin

You may also like

0 comments