Analiza

Posljednjih dana u krugovima zapadnih opinion makera raspravlja se treba li zabraniti uvoz nafte i plina iz Rusije. Poglavito u krugovima bliskima administraciji Joea Bidena koja, barem prema onome što je jučer Antony Blinken rekao za NRC, želi natjerati zapadne saveznike, ali i članice OECD-a provesti tu namjeru.

Dosadašnje sankcije, kako je prije nekoliko dana pisao njemački ARD uništavaju rusko gospodarstvo, a ruska središnja banka na dnevnoj bazi intervenira milijardama kako bi se ublažila šteta nastala reakcijom Zapada na invaziju u Ukrajini. Vladimir Putin očajnički je čak naloživo uvođenje zlatnog standarda.

Ipak, Zapad traži dodatne instrumente ne bi li potkopao invaziju, pogotovo u sferi energenata, jer mnogi smatraju kako ruski ratni stroj ovisi ponajviše o izvozu ugljikovodika, što su već učinile brojne zapadne tvrtke, poput Shella ili BP-a, smatrajući da je to njihov efikasan način borbe protiv invazije.

Međutim, njihov je glavni izvor prihoda izvoz energenata čije sankcije još nisu na snazi.

Pravi pak problem u stremljenjima prema zabrani uvoza iz Rusije je trenutna potpuna ovisnost Zapada, poglavito zemalja Europske unije o uvozu nafte i plina jer bi većina europskih potrošača i kućanstava bila terminalno pogođena blokadom ruskoga plina i nafte. Uostalom energentima se trgovalo i u najčvršćem razdoblju Hladnoga rata.

Moralni problem zorno pokazuje odluka britanske korporacije Shell o uvozu ruske nafte prije koji dan, kada se našao na velikom udaru javnosti. No ta ista javnost nema problem sa uvozom ruske nafte u američke luke koji još nije prestao. A da ne govorimo o tome da je ukrajinski plinovod pun u značajnom kapacitetu čak dok traju ratni sukobi.

Kratkoročno, implementacija takve ideje uvela bi ozbiljne probleme u opskrbi, jer Europska unija ovisi, prema podacima Eurostata o ruskom plinu u vrijednostima većima od 40 posto, dok je Rusija jedan od najvećih izvoznika nafte, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, Rusije sudjeluje sa nešto više od 10 posto u globalnom izvozu nafte.

Većina analitičara smatra kako bi gubitak ruskih energenata mogao stvoriti vrlo visoke cijene energenata, negdje prema 200 dolara za barel i preko 3000 dolara za tisuću prostornih metara plina, što su burze u Europi danas na kratko i dosegle.

S druge strane brojni kupci izbjegavaju ruske energente proteklih dana, poglavito zbog povećanog političkog i moralnog rizika, što je izazvalo pozive OPEC-u da poveća opskrbu tržišta. Takvu opciju saudijski dužnosnici još uvijek odbijaju, zbog dogovora OPEC+, u kojoj participira i Rusija, o smanjenju ponude radi povećanja cijene nafte.

Zemljama kartela i saveznicama, ovisnima o izvozu resursa, visoka cijena, jednostavno, odgovara. Ne samo financijski, nego će oni biti i vrlo oprezni zbog vlastite geopolitičke sigurnosti, tj naslonjenosti na bivšu sovjetsku regiju. Također, saudijski režim ovime pokušava ucijeniti Joea Bidena da oslabi vlastite osude režima u Rijadu zbog ubojstva novinara Jamala Khashoggija.

Zbog svega toga veliki arapski proizvođači, čak i kad su političari iz pripadajućih zemalja glasovali za sankcije i rezolucije protivljenja invaziji u Ukrajini, odlučili su ne birati strane, kao i oni ovisni o ruskoj vojnoj i tehnološkoj pomoći, u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.

Osim Venezuele, zemlje pod američkim sankcijama, jedne od zemalja s najvećim rezervama ugljikovodika, koja je otvoreno stala na stranu Vladimira Putina.

Zagovornici iranske teokracije na zapadu slave moguću obnovu dogovora o iranskom nuklearnom planu, jer se bave mišlju kako bi deblokada Irana mogla značiti to kako će energenti iz Irana zamijeniti ruske energente u zapadnom energetskom miksu, premda je to infrastrukturno, barem u srednjem roku teško izvedivo.

Ali i geopolitički izazovno jer su Iran i Rusija na nekoliko mjesta i u nekoliko proxy sukoba vrlo bliski saveznici, no to je druga tema.

Još je jedna zemlja povremeni saveznik i Zapada i Rusije. Radi se o Kataru. Najvećem izvozniku ukapljenog plina na svijetu. Tijekom nedavnog energetskog foruma u toj zemlji, a nešto ranije i tijekom energetske konferencije u Egiptu, odgovorili su na otvoreno lobiranje američke i britanske politike.

Iz Katara su poručili kako je većina njihovih ugovora o izvozu dugoročna, kako ne postoji veliki prostor za oslobođenje kapaciteta za spot trgovinu te kako u kratkom pa i srednjem roku ne postoji mogućnost efikasne zamjene ruskog katarskim plinom u Europi.

Teoretske rasprave o tomu kako bi zemlje OPEC-a ili Iran trebale sada povećati opskrbu tržišta, prekinule su ne tako povoljne vijesti iz nekih drugih naftom bogatih teritorija.

Naime, u Libiji je došlo do preokreta političke situacije koja je od situacije bliske dogovoru suprotstavljenih strana, ponovno dospjela do eskalacije, poglavito zbog umiješanosti istočnih, turskih i zapadnih elemenata u libijske frakcije, također posljedično ukrajinskom sukobu. Ta su previranja do sada ostavila nekoliko stotina tisuća barela izvan tržišta.

Kako sada stvari izgledaju, čini se kako je opskrbu Europe, u slučaju zabrane uvoza energenata iz Rusije ozbiljno shvatio jedino SAD, čije su kompanije postale kumulativno najveći izvoznik plina u Europu od početka najnovije eskalacije ukrajinske krize. Samo u prošlom mjesecu uvezli su u EU više od 15 milijardi prostornih metara plina.

Zbog svega toga moguće uvođenje zabrane uvoza ruskih energenata značit će veliki udarac na ekonomije zapadnih zemalja i na njihovo stanovništvo.

Ako se takva politika ipak usvoji, s argumentum kako pomoć ukrajinskim civilima i Ukrajini, koja se suočava s agresijom, nema cijenu, bit će to pozamašan vjetar u leđa drugim proizvođačima i uvoznicima.

Problem je i to što još od naftne krize 1970-ih godina zapad nije imao toliki problem sa skladišnim kapacitetima kojima bi mogao ublažiti trenutnu situaciju.

Zapadni su mediji javili prije nekoliko dana kako su skladišta nafte i plina, u zapadnim ekonomijama, uslijed špekulacija kapacitetima u vrijeme cjenovno izazovnih prilika, ali i opuštanja uslijed zanemarivanja potencijalnih geopolitičkih opasnosti, gotovo prazna. Većina zemalja ima manje zaliha od 90 dana potrošnje.

Dodatni problem je stanje infrastrukture, jer većina cjevovoda za energente iz drugih pravaca nije gotova, a pitanje je može li se u srednjem roku završiti, dok su terminali za prihvat ukapljenog plina još uvijek nedostatni, poglavito zbog toga što nisu bili isplativi, na cijeni po kojoj je ukapljeni plin, još do ne tako davno, bio postotno u puno višoj vrijednosti u odnosu na kopneni plin, nego li je sada.

Kako je zima skoro gotova, potrebe za energentima će se nešto smanjiti, ali je pravo pitanje može li se ovaj predah iskoristiti za infrastrukturno poboljšanje i po kojoj cijeni.

Kada govorimo o plinu, a on je u vremenima tranzicije prema zelenoj energetici, napuštanja nuklearne energije i ugljena, barem za industriju, najveće tržišno pitanje, sve kada bi se uspjeli povećati kapaciteti terminala za ukapljeni plin, u prvom redu u Europi, koja najviše potrebuje za ruskim energentima, ostaje činjenica kako u opciji potpune blokade uvoza energenata iz tog pravca, kronično nedostaje terminala.

Naime, iako je u kumulativnom iznosu zakupljenost LNG terminala u EU oko polovine, ni približno ih nema dovoljno. Dodatno, do pojedina mjesta, poput Krka, Gdanjska ili terminala na Pirinejskom poluotoku koriste gotovo sve kapacitete, u isto vrijeme terminali u Italiji i Nizozemskoj pokrivaju jedva 30 posto svojih kapaciteta.

Kako vidimo, zabrana ruskih energenata u ovom trenutku bila bi kaznena opcija ne samo za nanošenje boli režimu Vladimira Putina, nego i za europska gospodarstva.

Iako su američke kompanije, u infrastrukturnom i drugom odsudstvu drugih pravaca, postale kumulativno najveći izvoznik plina u EU, kapaciteti za prihvat ukapljenog plina niti su dovoljni niti su dovoljno dobro raspoređeni. Što se tiče naftnih i plinskih cjevovoda, također ne postoji dovoljno kapaciteta za efikasno i kratkoročno izvedivo zaobilaženje Rusije. Infrastruktura za to učiniti košta vremena i novca.

A kaznena opcija zabrane uvoza energenata iz Rusije mogla bi učiniti više štete nego li koristi. Iako bi mogla usporiti agresiju na Ukrajinu zbog nedostatka financijskih sredstava za rusku vojsku, u Europi bi mogla dovesti do općeg poskupljenja. Ono bi pak bilo izazovno za stvaranje dodane vrijednosti, punjenje proračuna, a poskupilo bi i izvođenje prijeko potrebnih infrastrukturnih radova za smanjenje ovisnosti o ruskim energentima.

Bi li Rusija mogla financijski zaobići Europu prodajući sirovine Kine i drugim zemljama koje premda nisu tokiko platežno moćne, predstavljaju veliko tržište, stvar je za neku drugu analizu. Međutim, takav bi rasplet bio tim pogubniji za EUropu, jer Rusiju ne bi ostavio bez novca za agresiju, a Europa bi ostala sa jednakim učincima.

Related Posts