Mogu li Rusija i Zapad popraviti odnose i kako?

Analiza dr.sc Branimira Vidmarovića sa Sveučilišta u Puli

Odnosi Rusije, Europe i SAD-a trenutno se nalaze na najnižoj razini od pada Berlinskog zida i kraja Hladnoga rata. Priroda i uzroci ove krize su višeslojni i složeni. Proces degradacije trajao je dugo.

Počevši od ranih dvijetisućitih godina, nakon kratkog perioda idealističkog zajedništva u borbi s međunarodnim terorizmom, euroatlantski Zapad (SAD i EU) i Rusija su se sve više razilazili u svojim pogledima na arhitekturu međunarodnih odnosa.

Rusija je tražila bipolarnost osnovanu na paritetu vojne moći – kasnije multipolarnost – te poštivanje njenih sigurnosnih i nacionalnih interesa u susjedstvu i svijetu; SAD je kanio proširiti i učvrstiti svoju sigurnost, uključujući i putem proširenja NATO-a na istok.

Ni SAD, ni EU nisu bili zadovoljni razvojnim putem Rusije Putinova razdoblja: obnovom vojne moći, doktrinama pragmatizma u vanjskoj politici, stvaranjem regionalnih političkih i sigurnosnih integracija i napuštanjem zapadnog demokratskog razvojnog puta.

Pogoršanje odnosa nosilo je većinom sigurnosni karakter i slijedilo je iz percepcija prijetnje koju donosi NATO i sustav američke proturaketne obrane u Europi te razvoja ruskog proturaketnog naoružanja na zapadu Rusije.

Arhitektura nuklearne i strateške sigurnosti polako se raspadala. Prvo se SAD 2003. povukao iz Ugovora o proturaketnoj obrani. Rusija je odgovorila napuštanjem Ugovora o smanjenju strateškog naoružanja. Zatim je suspendirala svoje sudjelovanje u Ugovoru o konvencionalnim snagama u Europi. Zatim je, već pred kraj drugog desetljeća 21. stoljeća, simultano likvidiran Ugovor o raketama kratkog i srednjeg dometa.
Problemima pariteta i sigurnosti polako su se pridružila politička neslaganja oko unutarnje politike i revolucija u državama bivšeg SSSR-a. Obostrano špijuniranje – obična praksa u odnosima velikih država – postao je politički problem koji se prebacio u sferu diplomacije.
U drugom desetljeću 21. stoljeća postalo je jasno da su vanjskopolitičke vizije Zapada i Rusije potpuno različite. Zagovarajući suvereno pravo na neovisnu politiku, Moskva se počela aktivno, zatim još aktivnije angažirati u različitim regijama i kriznim žarištima diljem svijeta. Zapad nije računao na svijet u kojem ne-demokratska država s komparativno slabijom ekonomijom može utjecati na svjetske procese, niti se kanio pomiriti sa multipolarnošću koja uključuje različite političke sustave i stilove državnog upravljanja.

Uz Krim kao veliki šok i ulazak u Siriju kao neočekivanu prekretnicu, razvoj digitalnih i medijskih tehnologija unio je sasvim novi element konflikta u odnose euroatlantskog Zapada i Rusije. Internet je postao sredstvo, a vijesti, društvene mreže i generacija educiranih u novim tehnologijama ljudi – oružje.

Tako je sve što nas okružuje postao sigurnosni rizik. Izbori, vijesti, ekonomija, energetika, diplomati, telefoni, tehnologije, državni sustavi, ideologije. Što je svijet bio digitalno povezaniji, to je veća bila percepcija prijetnje. Umjesto ravnoteže straha, stigao je neuravnoteženi strah.
No, unatoč postepenoj degradaciji odnosa tijekom dvijetisućitih, strane su komunicirale. Još i prije, tijekom Hladnoga rata, SAD, Europa i SSSR stalno su pokušavali zajednički sročiti definicije nedopuštenog i povući crvene linije uzajamne destrukcije.

Pri tome je postojalo uzajamno poštovanje i priznanje postojećih režima. Niti je SSSR razmatrao revoluciju u SAD-u, niti je SAD kanio rušiti Politbiro SSSR-a. Česti špijunski skandali bili su razumljivi i prihvaćeni dio igre te nisu značajno utjecali na odnose zemalja.

Osim velikog napretka u stvaranju arhitekture nuklearne sigurnosti, euroatlantski Zapad i SSSR smogli su zajednički iznjedriti jedan od najvećih uspjeha toga vremena – Helsinški završni akt, kojim su sva područja ljudske djelatnosti koja se danas smatraju sigurnosnim rizikom objavljena poljima suradnje.

U novo vrijeme, čak i nakon rata u Gruziji 2008. Bijela Kuća je pokušala „resetirati“ odnose s Rusijom. Vladimir Putin je 2010. predložio stvaranje gospodarskog prostora Europe i Rusije od Lisabona do Vladivostoka. Zemlje su zajednički nastojale riješiti Sjevernokorejsku krizu, Iranski nuklearni problem, zajedno su istraživale svemir.

Sada komunikacije gotovo nema. Kako ispraviti stvari i je li to uopće moguće?

Put ka razumijevaju, poštovanju i prijateljskoj suradnji je težak i vjerojatno nemoguć. Kao prvo, postoji gotovo nepremostiva kriza povjerenja. Kao drugo, čini se da strane više ne vide prednosti suradnje i sve manje strahuju od političkog i ekonomskog prekida odnosa. Kao treće, strane ne vide jedna drugu kao suparnike, pa čak i neprijatelje, već kao nepoželjnu neugodnost – tvrdoglave aktere koji samo smetaju u provođenju nacionalnih politika. Kao četvrto, Zapad u Rusiji vidi samo Vladimira Putina, koji je a priori nepoželjan sugovornik. Kao peto, strane su uvjerene da je većina domaćih problema djelo ruku druge strane – što dovodi do eksternalizacije unutarnjih frustracija kroz vanjsku politiku. Kao šesto, SAD proživljava krizu kraja sigurnosne nevinosti, gubitka statusa i društvene krize – bolne spoznaje da američko tlo više nije sigurno zbog razvoja digitalnih tehnologija i spoznaje da Amerika više nije isključivi autoritet u fragmentiranom svijetu. Kao sedmo, EU u svjetlu unutarnjih problema traži vanjskopolitičko jedinstvo i zajednički pro-demokratski ali ofenzivni narativ. I kao osmo, Rusija, pomalo zarobljena između nemogućnosti punog vojnog savezništva s Kinom i nemogućnosti razumijevanja i komunikacije sa Zapadom nastoji biti maksimalno – često namjerno, u stilu kreativne opstrukcije – involvirana na linijama zapadnih sigurnosnih interesa.

No, nešto bi se ipak moglo pokušati, i to po pitanju Ukrajine, energetike i novih sigurnosnih izazova.

A) problem Ukrajine.

A.1.) Krim – Vrlo je bitno da Zapad prihvati realnost pripajanja Krima. Nijedna politička opcija nakon Putina, čak ni ona liberalna, neće učiniti taj korak. Barem ne u narednih dvadesetak, a sigurno i više godina. Scenarij Hong Konga i Makaa, odnosno povratak suvereniteta matičnoj zemlji je lijepa iluzija. No pri tome u svrhu uspostave dijaloga Kina možda može biti dobra koncepcijska osnova.

Riječ je Šangajskoj izjavi Amerike i Kine iz 1972. Obje strane su znale da će pitanje Tajvana biti prijeporno. No, usredotočivši se na sveobuhvatnoj uspostavi odnosa, Henry Kissinger i Zhou Enlai odlučili su odgoditi rješavanje tog pitanja. Konačnu formulaciju Kissinger je nazvao „konstruktivna dvosmislenost“: nakon što je Kina iznijela svoj stav prema Tajvanu, SAD je iskazao razumijevanje kineskog stava i dodao da se zainteresiran za mirno rješenje tog pitanja koje se ostavlja Kinezima.

U duhu toga, Europska Unija bi mogla donijeti deklaraciju u kojoj bi pisalo kako EU razumije da Ukrajina i Rusija smatraju da postoji samo jedna legitimna i legalna jurisdikcija nad Krimom; i da Europska Unija ne osporava tu poziciju i naglašava svoju želju za mirnim rješenjem pitanja Krima.

Pravna formulacija takve deklaracije može biti i drugačija ali bi kissingerovski restrictio mentalis ostao isti: ne odreći se Ukrajine i stava da je Krim ukrajinski a pri tome smanjiti tenzije s Rusijom i otvoriti vrata dijalogu.

A.2.) Donjeck i Lugansk – Jasno je da je sporazum iz Minska za Ukrajinu neprihvatljiv a njegova implementacija pravno vrlo složena i traži velike ustavne promjene. To shvaćaju i europske zemlje tzv. Normandijske četvorice – Njemačka i Francuska. No, to samo znači da jednostavno treba tražiti druge varijante. Novi ruski službenik koji je odgovoran za Ukrajinsko pitanje Dmitrij Kozak je pragmatičar koji načelno nije protiv izmjena sporazuma. Problem je, prema njegovim riječima, u tome što Ukrajina nikako ne može predočiti svoju inačicu izmjena.

Stoga bi Njemačka i Francuska trebale izvršiti pritisak na Ukrajinu i aktivnim zajedničkim radom sročiti prijedloge izmjena koji će biti realni, izvršivi, i prihvatljivi Kijevu i Moskvi. Ključni problemi su opseg autonomije, redoslijed uspostave granice i ukrajinske kontrole, jezik te amnestija – zabrana krivičnog gonjenja svih pobunjenika. Napredak je potreban prije negoli problem Donbasa uđe u povijesnu zastaru nakon koje će sva rješenja biti ili nemoguća, ili vojna.

Kroz zajedničku francusko-njemačko-ukrajinsku suradnju i kompromis moguće je pronaći prihvatljivo rješenje koje će drastično smanjiti napetost i sačuvati ljudske živote.

B) problem energetike

Godine 2013. Europska Unija i Rusija su potpisali Plan energetske suradnje EU i Rusije do 2050. Za to vrijeme, ruski plin i plinovodi postali su politički i sigurnosni problem. SAD je 2019. usvojio Zakon o zaštiti europske energetske sigurnost koji se primarno bavi Rusijom i temelji se na ideji da Rusija koristi plin u svrhu prisile i ucjene. Takva stanje nije ispravno i šteti tržištu te odnosima EU i Rusije. Kako bi se situacija stabilizirala, potrebno je jasno reći što brine Moskvu, a što Bruxelles. To bi se moglo riješiti potpisivanjem sporazuma o energetskoj suradnji EU i Rusije, izmjenama postojećeg Plana ili zajedničkom izjavom.

Novi okvir suradnje ne bi trebao biti tehničke, već političke deklarativne naravi i trebao bi sadržati nova tumačenja relevantnih sigurnosnih rizika. Jer u postojećem planu svi nabrojeni rizici su tržišni, infrastrukturni i politički, pri čemu se politički rizici sastoje od tehnoloških promjena, tržišnih promjena i razlika u energetskim opcijama. Strane bi trebale iskazati volju da depolitiziraju plin i energetsku suradnju. Razumijevajući obostranu korist i tržišnu potrebu, uz prihvaćanje Trećeg energetskog paketa, EU i Rusija bi u ovakvoj idealnoj varijanti izjavile da pitanje energetike i budućih projekata nije političko oružje podjela ili ucjena te da je kao takvo neutralno i ne-vezano za bilateralne političke probleme i domaće politike.

Po pitanju Ukrajine, Rusija bi obećala da svi budući projekti neće biti nauštrb tranzita kroz Ukrajinu a EU bi napravila plan energetske obnove Ukrajine i razvoja njenih obnovljivih izvora energije kako bi joj pomogla u stvaranju stabilne i učinkovite energetske budućnosti.

C) Novi sigurnosni izazovi.

U ovom idealističkom planu, ovo je zasigurno najteži korak. Riječ je o nadogradnji postojeće sigurnosne arhitekture, odnosno stvaranju sasvim novih parametara. Nuklearna sigurnost je faktor koji je tradicionalno aktualan ali više ne dominira sigurnosnim globalnim krajolikom. Velike zemlje trebaju novi sporazum koji će prije svega biti posvećen digitalnoj sigurnosti. Pitanja na koja bi takav sporazum trebao dati odgovore i probleme koje bi trebao regulirati je kolosalan rad vrijedan našeg stoljeća. Ukratko, takav sporazum bi trebao definirati granice nacionalnih i zajedničkih digitalnih prostora (poput teritorijalnih mora, ekskluzivnih ekonomskih zona, međunarodnih voda, zračnog prostora), definirati prijetnje (hakerski napadi, digitalni kriminal i terorizam), definirati informacijske prostore, društvene platforme i pitanja njihovih fizičkih i virtualnih jurisdikcija i tome slično. Sporazum bi definirao digitalni doseg, odnosno dopustive razine digitalne invazivnosti (medijske, informacijske, komercijalne itd.) svake zasebne države u prostor druge države i postavio jasne granice nedopustivih mjera i ponašanja.

Iako bi povećao državnu regulaciju interneta, takav sporazum bi pomogao prebroditi tekuće probleme i smanjiti nepovjerenje između EU, SAD, Rusije, pa i Kine.

Predložene varijante su možda odviše maštovite. No jedno je sigurno: u novom fragmentiranom svijetu u kojemu sve postaje rizik a virtualni prostori utječu na fizičke, treba više, a ne manje kreativne diplomatske i stručne komunikacije.

You may also like

0 comments