Milanović državu shvaća kao monetu za ostanak na vlasti

Turski predsjednik Erdogan vjerovao je da će velik broj izbjeglica u Turskoj uvjeriti NATO i zapadne lidere na odlučno djelovanje protiv Asadova režima, piše Ivo Banac u Komentaru za Jutarnji list.

Naslovni članak u Globusu (9. rujna) bio je tek djelomično točan. Milanović je spreman uložiti ne samo 2-6 milijardi kuna da bi ostao na vlasti, on je spreman riskirati cijelu državu. Premijerovo ponašanje tijekom proteklih desetak dana ne samo da je primjer krajnje neodgovornosti nego pokazuje što sve jedan destruktivni političar može počiniti kako bi se umilio, on misli, populističkim nagonima biračkog tijela.

Ovdje ćemo u prvom redu uzeti u obzir golemi Milanovićev doprinos hrvatskoj izolaciji u europskoj izbjegličkoj krizi, ali ne smije se zaboraviti njegovo nametanje prima facie neustavnog zakona o potrošačkom kreditiranju (vulgo, Vladino rješenje za “švicarce”), čemu se i opozicija, nažalost, priklonila, jer pred izbore gotovo sve stranke podliježu virusu populizma.Kad je izbjeglička kriza počela ovog proljeća otvaranjem istočno-sredozemne ili balkanske rute, Hrvatska je kao i druge nešengenske države EU na Jugoistoku (Bugarska, Cipar, Rumunjska) bila nezanimljiva za izbjeglice. No, kad je Mađarska 17. lipnja najavila gradnju zaštitne ograde prema Srbiji, bilo je posve jasno da će val izbjeglica krenuti prema Hrvatskoj onog trenutka kad ograda bude dovršena.

Što je Milanović u tom trenutku poduzeo?

Zapravo, ništa. Tek nakon prijelaza prvih izbjeglica 16. rujna kod Tovarnika, Ranko Ostojić je izjavio da s kapacitetima koje je “dosad pripremila” Hrvatska trenutno može zbrinuti do tisuću izbjeglica dnevno (Jutarnji list, 17. rujna), a Milanović je idućeg dana zatvorio granicu prema Srbiji te, na sad već legendarnoj presici (“Hrvatska je pokazala da ima srce… međutim moramo podsjetiti i svoje susjede i EU da imamo i nešto drugo, a to je mozak”) vrlo uspješno izvrijeđao Grčku i EU (“Grčka uopće ne radi nadzor schengenske granice… iz nekog razloga Grčka to ne radi, možemo nagađati. Iz nekog razloga EU ne poduzima ništa”) te doveo u pitanje njemačku politiku (poruka Angele Merkel da je Njemačka zemlja srca i da je otvorena, “na neki način bio [je] i poziv ljudima koji su sada nagrnuli” (vlada.gov.hr, 18. rujna).

U drugoj verziji za Grčku je rekao kako ne zna “je li to neka vrsta osvete Grčke Njemačkoj, Europi” (Večernji list, 18. rujna). Napao je i Mađarsku (“Ovo što se događa u Mađarskoj degutantno je i neće se događati u Hrvatskoj”) te preko Mađarske i hrvatsku opoziciju (“izbjegličke i humane dijelove programa piše im Fidesz i Budimpešta”, vlada.gov.hr, 18. rujna). Kad bi se ovako govorilo među saveznicima, NATO i EU ne bi postojali. Jednako kao u lipnju 2013., kad je uveo Lex Perković, Milanović je nastavio potkopavati teškom mukom ostvarene stečevine eurointegracija.

Bio je to tek početak. Kad je shvatio da Slovenija i Mađarska nisu suglasne s prihvaćanjem onih izbjeglica koje bi im Hrvatska rado transportirala, a suprotno savjetu Angele Merkel da izbjeglice neko vrijeme zadrži, Milanović se odlučio za Plan B – stvaranje izbjegličkog koridora prema dotičnim zemljama protiv njihove volje. Upitan u Belom Manastiru je li to dogovoreno na najvišoj državnoj razini, drsko je odgovorio “Ne, natjerali smo ih” (vlada.gov.hr, 19. rujna). Naime, Milanović je na kraju shvatio kako za izbjeglice, nakon pada Schengena, nema više tranzitnih zemalja.

Selektivno je poštovao europska pravila, kao uostalom mnogi drugi, nije želio ili je tek povremeno dao popisati izbjeglice i izložiti se opasnosti da im mora dati azil ili, ako za to nemaju uvjeta, transportirati ih u zemlje ulaska. Premda nije bilo govora o tomu da bi Hrvatska postala “hot spot” (vruća točka), dakle prostor gdje EU agencije pomažu pri popisivanju i identificiranju izbjeglica (što je Milanović kreativno preveo kao “sabirni centar”, skoro pa koncentracijski logor), on je ipak uspio prisiliti i Sloveniju i Mađarsku na ustupke.

Doduše, Mađare nije oduševio prijateljski savjet Srbiji da izbjeglice ne šalje samo u Hrvatsku: “mogu im poručiti malo da snize ton i što bi se reklo u onom vicu: ‘Šaraj malo, brate’ – šalji malo gore u Mađarsku, Rumunjsku” (Slobodna Dalmacija, 22. rujna). Uslijedili su mađarska prosvjedna nota, trgovinski rat s Beogradom i zabrana ulaska sa srbijanskim putovnicama. Zapravo, samo je Milanović bio sposoban pretvoriti Vučića u žrtvu. Samo njegova mašta mogla je proizvesti novo Sveto Trojstvo: Budimpešta – Beograd – HDZ.

Ima nešto poučno u mahnitanju našeg prvog slona u izuzetno lomljivoj hrvatskoj staklarnici. Prednost bahatosti je kratkoročna. Možda postanete ozloglašeni na raznim visokim mjestima. Možda čak kratkoročno dobijete i neku taktičku prednost. Dugoročno ostaju realni odnosi snaga, koji su neumoljivi, te posljedice i pamćenja, koje isplaćuju nasljednici i budući naraštaji. Mussolinijeva logika kako je bolje živjeti jedan dan kao lav nego sto godina kao ovca zajednička je hazarderima svih krajnosti. Sama činjenica da se Mađarsku danas tako olako napada zbog politike Viktora Orbána govori kako je lako izgubiti dobar glas. Ipak, Milanovićevo predizborno mahnitanje i prostakluk ne bi bili mogući da se naša politička scena godinama nije srozavala, a naši ljudi teturali u opijenosti raznih teorija zavjere. Milanović trenutno vlada igralištem natopljenim apsurdnim i ignorantskim teorijama.

Zato je važno naglasiti da je Sirija u slobodnom padu ne zbog američke intervencije nego zbog Obamine neintervencije (povlačenje pred Putinom nakon što je Asadova diktatura prešla “crvenu crtu” i kolovoza 2013. upotrijebila kemijsko oružje protiv pobunjenika). Većina sirijskih izbjeglica nije pobjegla prema zemljama EU, nego je ostala na Bliskom istoku – 1,9 milijuna u Turskoj, 1,2 milijuna u Libanonu i 630.000 u Jordanu. Turski predsjednik Erdoğan vjerovao je da će velik broj izbjeglica u Turskoj uvjeriti NATO i zapadne lidere na odlučno djelovanje protiv Asadova režima. Kad to nije uspjelo, dao je potporu ISIL-u te ujedno još šire otvorio vrata izbjeglicama, uz uvjet da ostanu uz sjeverne granice Sirije. Kad ni to nije proizvelo željeni učinak, a vezano uz Erdoğanova izborna razočaranja, Turska je počela promicati prijelaze izbjeglica prema Grčkoj.

Turski pritisak na Zapad, posebno na Njemačku, išao je balkanskom rutom ruskog utjecaja – Grčka, Makedonija, Srbija. Kao uvijek, velike se “zavjere” na kraju pokažu posljedicama niza posebnih okolnosti, često banalnih, premda ne bez krajnje nepoželjnih posljedica. Umjesto da krizu rješava s Europom, Milanović je pošao svojom balkanskom rutom. Sad Mađarska, Srbija i drugi svoje probleme rješavaju ne toliko na Milanoviću (to je kratkometažni crtić) nego na Hrvatskoj. Milanović – hrvatski orao? Prije će biti da je, barem za nas, riječ o slonu u dnevnoj sobi.

P.S.: U ovo bajramsko vrijeme, kad vjernici muslimani daju počast žrtvi našeg zajedničkog praoca Abrahama/Ibrahima, mora se dići glas u njihovu obranu od raznih protumuslimanskih objeda što su postali prateći teret izbjegličke krize. Zapanjuje broj poznatih, počam od Orbána, koji su ovih dana upozoravali na islamizaciju Europe. Posredstvom raznih kolumnista (nomina sunt odiosa), pop-stratega i sociologa (Anđelko Milardović: “Zbog internog rata kultura moguć je scenarij Titanica”, Slobodna Dalmacija, 18. rujna) do slobodoljubivih književnika (Svetislav Basara: “A šta je, moliću, nezaustavivi talas izbeglica nego akcident, eksplozija humane bombe, migracioni Černobil?”, Danas, 19.-20. rujna) strah kruži Europom. Zato je važno pozdraviti one koji su zanemarili razlike – primjerice, biskupe Uzinića i Hranića, ali i mnoge javnosti nepoznate osobe, te pružili bezuvjetnu pomoć tamo gdje je bila potrebna.

*Autor komentara je ugledni povjesničar, nekada profesor na Yale University, a danas na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izvorno je komentar izašao u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista prije nekoliko dana.

*Foto: Dulist.hr

You may also like

0 comments