Zoranu Milanoviću jedno se mora priznati. Čovjek zna igrati prljavo i puštati spinove u javni prostor. Posljednji je među njima famozna ‘kanadizacija’ hrvatskog zdravstva koja vrišti sa svih naslovnica, a činjenica je da ju nijedan političar iz redova nove vladajuće većine dosad nije otvoreno najavio. Milanović vrlo dobro zna da je nekakav oblik zdravstvene reforme nužan kako bi se smanjili ogromni gubitci u zdravstvu. Uostalom, i njegov je ministar (vidi vraga, upravo povratnik iz Kanade) pokušao nešto napraviti na tom planu, a jasno je da će nova vlast morati nastaviti gdje je Varga stao. Bivšem se premijeru tako ukazala prilika za unijeti nemir među građane kojima, razumije se, zdravstvene usluge igraju vrlo važnu ulogu u životu i poljuljati njihovo povjerenje u novu vlast.
Vidljivo je da, za razliku od Tomislava Karamarka koji je svoj posao šefa oporbe obavljao užasno loše, Zoran Milanović svoju novu ulogu prihvaća puno ozbiljnije pa već kreće s potkopavanjem nove vlasti. Neki će reći da su mu prioriteti poremećeni jer mu prvo valja odnijeti pobjedu u unutarstranačkoj utakmici, ali bivši premijer vrlo dobro zna da mu taj trijumf može osigurati samo plan kako u što kraćem roku na Iblerov trg donijeti glave Tihomira Oreškovića, Tomislava Karamarka i Bože Petrova i vratiti SDP na vlast.
Tako se iz jedne rečenice novog mandatara rodila famozna ‘kanadizacija’ zdravstvenog sustava. Jasno je kao dan da je riječ o Milanovićevom spinu kojeg neki lijevi novinari poslušno guraju u javni prostor, ali prosječni je građanin vjerojatno ipak zabrinut i pita se ima li vatre ispod ovog dima, odnosno je li takav proces u našem zdravstvu ipak moguć pod budnim okom kanadskog kapitalista Oreškovića.
Nije! A objašnjenje je, ne biste vjerovali, prilično jednostavno.
Kanada je bogata zemlja s, ugrubo govoreći, triput većim BDP-om po stanovniku od Hrvatske. Mi njihov zdravstveni sustav ne možemo kopirati jer za njega nemamo novaca. Nevjerojatno je koliko je naše društvo opsjednuto (pravednom) raspodjelom bogatstva kojeg nemamo umjesto da se konačno fokusiramo na pojačano stvaranje vrijednosti, što je temelj neke buduće raspodjele kakva god ona bila. Kad budemo imali kanadske novce, onda možemo razgovarati o tome je li njihov postojeći sustav dovoljno dobar ili se uz iste troškove može stvoriti bolji. U ovom je trenutku zdravstvo u Hrvatskoj najveći gubitaš pa je jasno da si mi više ne možemo priuštiti ni hrvatski sustav da bismo uopće pričali o kanadskome.
Čemu onda masovna histerija? Nju domaći socijalisti podižu prije svega kako bi spriječili daljnji ulazak privatnog kapitala u hrvatsko zdravstvo. Prosječnom Hrvatu svoju antipoduzetničku agendu prodaju pod zabrinutost za male ljude koji će u slučaju ‘kanadizacije’ umirati u mukama po čekaonicama jer si neće moći priuštiti liječenje.
Koliko je ovakva jedna konstrukcija suluda moguće je zaključiti nakon samo nekoliko sekundi razmišljanja. Koji će to privatnik držati cijene svojih usluga toliko visokima da ih gotovo nitko ne može platiti?! Nije li privatnicima u zdravstvu cilj da im klijenti (pacijenti) što duže žive? Koga će oni liječiti ako mi svi pocrkamo u mukama?! Ako ste sad došli u napast da posegnete za argumentom ‘liječit će bogate i na njima zarađivati, a sirotinja može krepati’, osvrnite se oko sebe i postavite si jednostavno pitanje – koje bogate?! Koliko to u današnjoj Hrvatskoj ima onih koji si mogu priuštiti skupe medicinske usluge? Jako malo i bit će ih iz dana u dan sve manje, piše Mate Mijić na blogu Predziđe slobode.
Glavni argument za održavanje postojećeg stanja unatoč činjenici da ga više ne možemo financijski podnijeti jest famozna društvena pravednost. Sva se sila ‘pravednika’ tako obrušila na Antu Ćorušića, HDZ-ovog kandidata za ministra zdravstva, jer je rekao da bi oni koji izdvajaju više za zdravstvo trebali imati bolju uslugu. Navodno je to skandalozan i protučovječan prijedlog jer bismo svi sa svima morali biti solidarni. No, Ćorušić niti jednom riječju nije osporio princip solidarnosti!
Naime, logika nalaže da netko tko ne izdvaja niti kune za sustav ne može taj isti sustav ni konzumirati. No, s obzirom na to da smo mi ljudi, a ne Vulkanci, ne vodimo se isključivo logikom, već u svoje dnevno funkcioniranje uključujemo i dozu empatije. Zbog nje smo skloni pomoći drugima i iskazati solidarnost s onima koji imaju lošije životne uvjete od nas pa, recimo, dozvoljavamo da zdravstveni sustav koriste i oni koji za njega ne izdvajaju. Činjenica da dobar dio ljudi za ništa dobiva nešto najbolji je pokazatelj solidarnosti hrvatskoga društva, dok je očekivanje da se za ništa dobije sve pokazatelj ludosti!
Dok god se situacija u kojoj manjina sve financira i za to ništa posebno ne dobiva bude predstavljala normalnom, daljnja ‘hrvatizacija’ Kanade bit će puno realniji ishod od ‘kanadizacije’ Hrvatske. A Kanada se ne ‘hrvatizira’ kopiranjem genijalnih hrvatskih modela javnog upravljanja, nego sve većim brojem Hrvata koji iz Hrvatske odlaze u smjeru te uspješne prekomorske zemlje. Čini se da im je ipak milije riskirati u kanadskim čekaonicama, nego vječno čekati u Hrvatskoj.
*Autor je poznati neoliberal Mate Mijić, predstojnik ureda europarlamentarke Ruže Tomašić.
