Debata šefova HDZ-a i SDP-a je došla i prošla, a interes za nju, brojnost i raznovrsnost komentara potvrđuje opravdanost njezina održavanja. Tko je bio bolji, elokventniji, uvjerljiviji, simpatičniji, pripremljeniji, tko je uspio više zainteresirati neodlučne birače ili potvrditi postojeće pozicije su svakako interesantni i važni elementi analize nastupa dvojce političara. Međutim, sva su ova pitanja ipak od sekundarnog značenja. Najvažniji rezultat ove debate je demonstracija sposobnosti šefova SDP-a i HDZ-a da međusobno raspravljaju na uljuđen način bez potoka žuči i iritantnog osobnog optuživanja.
Uljuđena rasprava, sučeljavanje kakvih takvih argumenata, povremeno slaganje o pojedinim pitanjima nije niti Plenkovića učinila manjim HDZ-ovcem niti je Milanovića učinila manjim SDP-ovcem (neovisno o njegovoj netom otkrivenoj konzervativnoj glavi). Upravo suprotno. Svaki je od njih pazio da jasno naglašava teze karakteristične za svoj dio političkog spektra. Na osobnoj razini Plenkoviću treba upisati veliki plus jer je, iako tek izabran, prihvatio dugogodišnji izazov koji je Milanović uporno upućivao njegovim prethodnicima, a oni uz razne izgovore odbijali. Možda je HDZ ipak nekako uspio izroditi, ako već ne fakina, a onda lidera koji sučeljavanje s najvećim političkim oponentom ne prepušta isključivo niže rangiranim stranačkim dužnosnicima. Milanoviću pak treba upisati plus jer je ipak nekako uspio obuzdati svoj škorpionski karakter.
Međutim, upravo način na koji se odvijala debata je pokazao da se možda, za sada samo možda, svi zajedno smijemo ponadati da će vodeći hrvatski političari prionuti onome što je njihov posao – natjecanju i sučeljavanju u idejama, konkretnim prijedlozima i rješenjima za poboljšanje ekonomskih perspektiva i stvaranje “boljeg života”. Možda se svi zajedno smijemo ponadati da će besplodne i isprazne konflikte oko, više i ne tako bliske prošlosti, a koji su proteklih godina zagadili cjelokupno društvo, zamijeniti konflikti oko, na primjer, visine neoporezivog dijela dohotka. I u politici, kao i u ekonomiji, efikasnih ishoda nema bez natjecanja. A uz dužno poštovanje prema manjim strankama atmosferu u našoj politici, a velikim dijelom i u cijelom društvu određuje natjecanje između HDZ-a i SDP-a. Naravno, ne treba brzati s prejakim zaključcima i očekivati strelovite ili radikalne promjene u političkoj kulturi i političkim običajima. Vidjet ćemo kako će napredovati kampanja. Ali ostaje činjenica da je ova debata donijela toliko potreban, pozitivan iskorak u politici i poliitčkoj kulturi. Na taj je način odškrinula vrata za povratak normalnosti u hrvatsku politiku.
A upravo je normalnost u politici nužno potreban okvir da bi se i politika i društvo usmjerili na bitne teme ekonomskog napretka, gospodarskog rasta, zapošljavanja, “boljeg života” – teme koje se nominalno ističu kao životno bitne, ali se u politici detaljna i opsežna rasprava o njima uporno izbjegava. No, do toga je ipak malo duži put koji nas, za sada, vodi u pitanje kvalitete argumenata prezentiranih u ovoj debati.
Oni su ipak većinom bili već viđeno i sukladni tradicionalnim političkim običajima koji nalažu svima sve obećati, a problemi će se riješiti kao posljedica gospodarskog rasta koji će nekako već nastati. Riječ ‘promjena’ se zajedno s riječima ‘nije baš moguće’ i dalje nalaze na vrhu popisa riječi čije se korištenje smatra apsolutno zabranjenim u predizbornom rječniku. Iskorak prema konkretizaciji ekonomskih planova i malo detaljniji odgovori na pitanje ‘kako’ ostaju ipak za neku drugu debatu. Istini za volju, nije niti voditelj previše inzistirao na ovim temama. HRT jednostavno nije opazio da ima jedinstvenu priliku nemetnuti ekonomska pitanja kao dominantnu temu debate već je ipak većinu vremena posvetio neekonomskim pitanjima. Šteta, ali i to dokazuje da se ustaljeni obrasci sporo mijenjaju, piše Barometar Večernjeg lista.
Zato na kraju ostaje pitanje imaju li lideri ovih stranaka snage za još jedan iskorak u ovoj kampanji. Imaju li snage objaviti projekcije svojih proračuna i na taj način unaprijed naznačiti financijski okvir za svoje politike, obećanja, prijedloge i rješenja? Ne treba to biti ništa previše detaljno. Za početak ukupni prihodi, ukupni rashodi, nekoliko najvažnijih poreza i rashoda te deficit u sljedeće četiri godine. Već bi to za početak bio velik korak naprijed. Osim što bi na ovaj način sami sebe prisilili da razmisle o konkretizaciji svojih programa, projekcija proračunskog okvira bi strankama mogla biti izvrsna podloga za stvaranje stabilne postizborne koalicije – bez obzira tko s kim koalirao. Kada se osigura razumijevanje količine novca i fiskalnog prostora s kojim se raspolaže tada sve drugo ide lakše.
