Do početka ove godine, zemlje iz Jugoistočne Europe i Balkana bile su skoro u cijelosti izolirane od rezultante ratnih djelovanja na Bliskom istoku ili u Sjevernoafričkim zemljama. Ali intenziviranjem žestine sukoba među zaraćenim stranama u Siriji, Iraku i Libiji, njihovo ignoriranje je postalo nemoguće i sada zahtjeva sveukupno i aktivno zauzimanje s ciljem što skorijeg njihovog rješavanja. Analogno tome, te iste zemlje su bile i relativno nezainteresirane oko mogućih konsekvenci, koje se mogu pojaviti, ili su se već pojavile u većoj ili manjoj mjeri kao nedostig postojanja adekvatne strategije za preventivno djelovanje.
Drugim riječima, situacija je odavno prevazišla granice regionalnog problema i postala je interkontinentalni problem. Rješavanje takovog problema nije više moguće s učešćem pojedinih zemalja na dobrovoljnoj osnovi kao jedan oblik solidarnosti, već uvjetuje hitnu izradu i implementaciju strategije koja će de-facto korespondirati sa situacijom na terenu. Izrada i implementacija ovakve strategije je nužna i iz razloga što u ovom trenutku, zemlje koje su tranzitne za imigrante nastoje improvizirati, bez realnog i izdržanog plana za dugoročno djelovanje, koje je neophodno s obzirom na činjenicu da problem nije kratkoročan, ratna djelovanja nemaju opadajuću tendenciju, i ne radi se o samo jednom valu, već se praktički moramo pripremiti za cunami izbjeglica.
Glavni inicijatori kreiranja ovakve strategije moraju biti najrazvijenije europske zemlje u direktnoj suradnji sa zemljama iz kojih imigranti dolaze. U niti jednom slučaju, i ni po kojoj cijeni, situacija ne smije izmaknuti kontroli i dovesti do nekontroliranog priljeva imigranata u zemljama koje su njihove destinacije. To ne bi bilo pogubno samo iz ekonomskog i demografskog aspekta, već bi potaknulo i kriminal i zlouporabu tih ljudi, koji su napustili svoje domove u potrazi za bolje sutra, u zemljama kroz koje oni tranzitiraju.
Što se tiče situacije u Makedoniji, kao zemlja kroz koju imigranti tranzitiraju i za sada ne projavljuju ozbiljne namjere ostati, potencijalni problem možda i nije tako očigledan, ali postaje izvjestan. Kroz teritorij Makedonije svakodnevno prolazi i do nekoliko tisuća imigranata, a manji dio njih traži dozvolu za boravak ili podnosi zahtjev za azil. To su najčešće oni imigranti koji iz različitih razloga se ne osjećaju dovoljno spremno za nastavak putovanja do njihovih krajnih destinacija, i koriste njihovo zakonsko pravo, s obzirom na to da ukoliko to ne učine, moraju napustiti Makedoniju u roku od tri dana.Makedonija se u prošlom razdoblju pokazala kao izuzetno solidarna i prijateljski raspoložena zemlja prema imigrantima, imajući potpuno razumijevanje za njihova stradanja i pritom im pružajući pomoć u skladu s mogućnostima pojedinaca, nevladinih organizacija i institucija, koje su, između ostalog osigurale i željeznički prijevoz od južne granice sve do Srbije.
Ali ponovno se vraćamo na gore navedeno. Ovakav način rješavanja problema, bez odgovarajuće dugoročne strategije, je praktički neodrživ iz više razloga. Bez obzira na solidarnost i empatiju Makedonaca, s permanentnim povećanjem broja izbjeglica (već ove jeseni očekuje se novi val s više od deset tisuća imigranata koji će preko Turske i Grčke stići u Makedoniju), političkim odlukama određenih zemalja iz regije, kao što su izgradnja Mađarskog zida na granici prema Srbiji, i njezino hermetičko zatvaranje, nemogućnost Srbije da se tome suprotstavi, nesuradnja Grčke, ignoriranje alternativnih prijelaza kroz Bugarsku i Rumunjsku od strane imigranata, kao i impotentnost EU i UNHCR, dolazak jeseni, a kasnije i zime, ozbiljno se nameće pitanje, da li u razdoblju koje dolazi, će biti postavljeni temelji za nastanak humanitarne krize u vakuum prostoru koji će nastati, između ostalih, i na teritoriju Makedonije?
Vrijeme ne ide u korist tranzitnim zemljama, kao što ne ide ni u korist imigrantima, a iziskivat će daleko ozbiljnija materijalna i nematerijalna izdvajanja na račun makedonskih poreznih obveznika za upravljanje tom krizom koja u ovakvom status-quo stanju će neminovno nastati, za koju zemlje iz regije, a osobito one prve na udaru, kao Makedonija, nisu ni institucionalno ni izvaninstitucionalno sposobne pružiti. Europa jednostavno ne smije dopustiti takvu katastrofu na svom tlu u 21. stoljeću.
Boris Nikolevski, izvorno objavljeno na portalu Advance.
