Literatura Zorana Milanovića kao odrednica hrvatske stranputice

Onome tko vidi neoliberalizam, ako ga definiramo kao sustav velikih tržišnih sloboda, u ovoj zemlji, doista treba platiti operaciju mrene, ili, kako je rekao mladi neokonzervativac, dodijeliti Nobela za vid. Međutim, kao realnim ljudima valja nam priznati kako je svaki korak unaprijed, prema kapitalizmu i tržišnom modelu, pozitivan.

Dojmovi su to koje sam stekao na predstavljanju knjige dr. Gorana Marića, bivšeg nogometnog suca, uglednog ekonomista, ravnatelja nekoliko javnih poduzeća i saborskog zastupnika HDZ-a. Kako se pobjeda sve izglednije bliži, dvorana hotela Westin bila je prepuna, a zamijećeni su ljudi iz političkog, javnog, kulturnog i gospodarskog života Hrvatske i grada, kao i ljudi na koje smo već pomalo zaboravili.

Prava je šteta što na promociju nije došao najveći ljubitelj ekonomskog sadržaja među političarima, premijer Zoran Milanović, jer bi po popularnoj cijeni mogao nabaviti Slom lažnog proroštva, kako je knjizi ime, te se pozabaviti hrvatskim ponudama za rješenje aktualnog gospodarskog trenutka.

Iako sam dojma kako kod ovoga političara neuspjeh ne proizlazi iz čitanja, nego iz nerada i nesposobnosti, riječju indolencije, valja reći koju i o njegovoj proklamiranoj literaturi. Početak je mandata obilježilo Bogatstvo naroda Adama Smitha, te se naš junak javno deklarirao libertarijancem (premda je socijaldemokrat), iz rezultata se vidi ne razumijevajući niti slova. Drugu je godinu mandata proklamirao Protestantsku etiku i duh kapitalizma Maxa Webera, junački dodajući odrednicu libertarijanac kalvin (premda agnostik). Treba li uopće apostrofirati rezultate?

Najnovija moda koju prakticira (sam kaže nekoliko puta) jest knjiga Kapital u 21. stoljeću Thomasa Pikettya, ponosnoga gosta Filozofskog teatra Srećka Horvata. I gle čuda, dogodio se obrat, premijer je knjigu razumio! Teza knjige kako je vlasništvo sveto, a plodovi vlasništva javni, dobila je svoje oživotvorenje u premijerovu zagovaranju (i vladinoj praksi) zadiranja u cijenu proizvoda na tržištu. Socijalizam nove generacije, ta religija zasljepljenih masa, dobio je svoga gurua i svoje sljedbenike.

Kako premijera nije bilo na predstavljanju knjige, možda mu Josip Leko posudi knjigu, kažu mi kako je iskoristio promotivni popust, valjalo bi mu preporučiti Marićevu knjigu. Pisana je svakodnevnim jezikom, odlikuje je svojevrsna dramaturgija i nadahnuće čovjeka koji svakodnevno promišlja krizu. Poziva na „autentično rješenje hrvatskog gospodaskog trenutka,  prestanak intelektualne šutnje o gospodarskim pitanjima, te istinske vrednote poput odgovornosti, čestitosti, poštenja, solidarnosti, pravednosti, istinoljubivosti, prozirnosti, nesebičnosti, požrtvovnosti, hrabrosti i domoljublja“ kako kažu promotori Nino Raspudić i Tonči Matulić.

Čitajući knjigu razišao sam se s autorom oko mjesta gdje bi se takove vrednote trebale prakticirati. Autor se zalaže za metode Johna Maynarda Keynesa, prisutnost politike u gospodarstvu, vježbanja države u prisili pojedinca na vrednote, riječju za državni kapitalizam. Moj je sud drugačiji, smatram kako samo pojedinac i Svevišnji mogu ispravljati slabosti pojedinca te kako nije moguće stvoriti idealno društvo, gotovo svaki takav pokušaj je završio krvavo. Stoga smatram kako bismo vrednote trebali nametati kroz prakticiranje kulture, a ne ih državno prakticirati u gospodarstvu. Državna je funkcija tek stvoriti podnošljivo uređeno društvo u zaštiti slobodnoga pojedinca, pogotovo to treba biti slučaj u ekonomiji. Društveni se fondovi ne bi trebali skupljati tolikom razinom prisile za kakvu se zalaže Goran Marić slijedeći Keynesa.

Ipak, zalaganje za državni kapitalizam iskorak je iz socijalizma i socijalizama nove generacije te zbog toga ova knjiga budi optimizam. Mogla bi, naime, biti izvrsna podloga za javnu polemiku o gospodarskim rješenjima. Takvu polemiku, u ovoj zemlji, nismo imali već nekoliko desetljeća, izuzev u saborskim kuloarima i pojedinim internetskim forumima. Radi toga bi političari trebali apsolvirati ovaj uradak, posebno naš ljubitelj ekonomskog sadržaja, jer o kapitalizmu možemo raspravljati samo iz pozicije kapitalizma. Intencija izlaska iz podobničkog korporativizma, kao inačice socijalizma kakvu danas imamo, u državni kapitalizam od egzistencijalne je važnosti za ovu zemlju, dojma sam.

Za slijedeći iskorak, prema još slobodnijem tržištu na humanističkim osnovama, bit će potrebno nabaviti i pročitati knjigu  Wilhelma Röpkea, osnivača IFO instituta, Sjaj i bijeda kapitalizma.

You may also like

0 comments