Lex Agrokor ili kako su saborski momci i bivši neoliberali reformirali etatizam

Predizborna demagogija u ovoj zemlji davno je izašla iz sfere retorike i ušla u sferu opasnog djelovanja. Opasnost ne leži u kakvom infantilnom saborskom zastupniku, nego u politici glavne struje, koja ekonomiju sve manje smatra igrom profita i nove vrijednosti, a sve više igrom nulte sume. Ovoga puta ne nulte sume redistribucije novca, već političkih vojnika – uhljeba.

Piše: Ivan Brodić

Tema Agrokor doista je, kako kaže ministar Zdravko Marić vrlo kompleksna. Kompanija je to koja je od ranih vremena tranzicije iz socijalističkog u tržišni ekonomski sustav bila vrlo važna. Njenu važnost možemo ilustrirati time što ona ukupno prometuje gotovo 5 posto hrvatskog BDP-a, ali i time što kompanija pod svojom kontrolom ima gotovo petnaest posto hrvatskog BDP-a, pri čemu je gotovo identičnog udjela kao javni sektor u nas. Ako tome pridodamo da u kompaniji radi oko 40 tisuća hrvatskih građana, a od nje žive mnogi dobavljači i vanjski suradnici, ne bi nas smio začuditi veliki interes hrvatske javnosti za sudbinu kompanije.

Međutim, zanimanje javnosti i demagogija političkog establishmenta dvije su različite stvari. Javnost su preplavili razni licemjeri, do jučer živjeli od Agrokorovih apanaža, a danas, kada ih nema, raduju se teškoćama kompanije, veliki protržišni kolumnisti dnevnog lista, koji su toliko tržišno orijentirani da ne mogu izdati knjigu bez državnih subvencija, izreketarenih vlastitim kolumnama. Što pak reći pseudoliberalima koji zazivaju uskrsnuće Matije Gupca i provalu u Kulmerove dvore?

Ili, što reći o podmlatku nekih stranaka koji su na društvenim mrežama odmah izračunali koliko bi svaki umirovljenik mogao dobiti od Todorićeva poreznog duga, zanemarivši pri tomu koliki je promet i kolika dodana vrijednost morala biti načinjena kako bi se došlo do takvoga duga. Koliko je plaća moralo biti isplaćeno, koliko je dobavljača dobili novac za svoju uslugu, naposljetku, koliko se novca slilo tim poslovima u fondove solidarnosti. No, pustimo to, jer uvidjevši, temeljem gledanja saborskih sjednica, kako se naša politika svela na četiri ili pet populista i etatista iz jednako toliko stranaka, odustanimo od pokušaja argumentiranja i recimo kako smo svjesni kako su upravo ti momci zaigrali na kartu koja, provjereno je, u ovoj zemlji prolazi.

Žrtvujmo jednoga (u ovom slučaju jednu obitelj) kako bismo uhljebili mnoge. Čini se, naime, kako je etatizam u ovoj zemlji doživio svoju revoluciju, koja je svoj okidač imala u mandatu prošle vlade, pa sada umjesto redistribucije dobara, zagovara „pravednu“ redistribuciju uhljebljivanja. Agrokor je podoban za to, misle naši momci etatisti, ta sadrži gotovo jednak udio u BDP-u kao javni sektor (10 do 11 posto). Kako je javni sektor za europske standarde i proračunsku fragilnost nedodirljiv za nove eksperimente punjenja podobnim vojnicima, svjedoci smo, sada imamo „strateške“ i „sistemske“ tržišne kompanije, dakako javne ili privatne pod snažnim utjecajem države (podsjeća li vas nešto na 1922. godinu?). I tada i danas je posve nejasno zašto bi jedna kompanija u uređenoj i poštenoj utakmici bila „strateškija“ ili „sistemskija“, bez obzira na njenu veličinu (ukoliko se ne bavi infrastrukturom).

Motiv Lex Agrokora, naime, nije očuvanje radnih mjesta ili opstanak sustava dobavljača, jer kada bi Agrokor i propao, posve sigurno bi vjerovnicima i budućim kupcima bilo u interesu zadržati sadašnji obujam posla ili ga čak širiti. Argument posjedovanja poljoprivredne zemlje u mjestima od posebne državne skrbi, te njegovo shvaćanje kao infrastrukturu, lako je rješiv izdvajanjem infrastrukture iz kompanije.

Mogli bismo slobodno uspostaviti definiciju prema kojoj je hrvatski politički sustav kronologija izbornih ciklusa sa željom političkog establishmenta (mahom regrutiranog u ekonomskom predtranzicijskom sustavu ili od osoba iz bivšeg sustava) za devalvacijom tržišne ekonomije prema njenom ukidanju. Osjećajući na svojoj koži kako takva politika prolazi, i ova se vlada, predvođena, nekada neoliberalkom, a danas ministricom, koja mora dobiti izbore, povela za tako reformiranom etatističkom praksom. Umjesto osiguravanja uvjeta da kapital nesmetano nastavi raditi novu vrijednost, kroz fiskalna popuštanja i/ili kvalitetne i dugoročne stečajne zakone koji omogućuju čisti start, naš se politički establishment odlučio za zakonsku intervenciju na tržištu.

Činiti istu stvar, a očekivati drugačiji rezultat, jedna je od boljih definicija ludosti. Naime, intervencija na tržište, u kriznim vremenima, u zemljama gdje je država bila izmaknuta iz gospodarstva, iako načelno neprihvatljiva, mogla bi biti razumljiva reakcija. U slučaju Agrokora, nejasno je po čemu se suštinski proglašavanje Agrokora gotovo pa državnom kompanijom razlikuje od dosadašnjih postupaka koji su Agrokor doveli u stanje u kojem je danas. Sjetimo se braka politike i Agrokora od 1990-ih na ovamo, sjetimo se netransparentnih poticaja, opraštanja poreznih dugova…. Doduše, valja priznati kako je dio toga bio i kompenzacija za loš kreditni rejting zemlje koji je doveo i kompaniju pred zaduživanje s puno većim kamatama. Uostalom, veliki problemi za servisiranje dugova u Agrokoru i jesu počeli s eskalacijom kada su kreditne agencije srušile kreditni rejting Milanovićeve vlade.

Svjesni ovog ludila su, čini se i veliki vjerovnici, pa je tako čelnik ruske Sberbanke Herman Gref ovih dana demantirao teorije zavjere, prema kojima bi Putin preko Sberbanke želio zagospodariti hrvatskom ekonomijom, rekavši kako se ovdje ne radi o politici ili geopolitici, već o jednostavnom odnosu vlasnika, vjerovnika, dobavljača i radnika. A taj odnos, i razrješenje nastalo potresima u povjerenju u servisiranje dugovanja, očito je, može narušiti upravo politika.

Apsurdnost teorija zavjere dokazuju dvije činjenice. Prva, o slučaju Agrokor malo toga zadnjih dana ima na kanalima kremaljske promidžbe poput Sputnika ili televizijske postaje Russia Today. Druga je činjenica kako su ruske tvrtke sponzori velikih sportskih natjecanja u samom srcu Europe, ali i dobavljači ključnih resursa za velike europske gradove, što nitko ne smatra pretjerano suspektnog, već globalno tržišnom činjenicom.

Umjesto devalvacije tržišne ekonomije, koja kratkoročno može spasiti pokoje radno mjesto, a dugoročno stvoriti zatvorenost ekonomije ovisnošću tržišta o izvršnoj vlasti, pokušajmo naposljetku učiniti suprotno od onoga što činimo. Dopustimo obitelji Todorić neka uspije ili propadne neovisno o izravnom državnom utjecaju. Uostalom, obitelj Todorić i njihova kompanija Agrokor pokazala se snažnom u odnosu na velike globalne konkurente Unilever i Nestle, koji usprkos željama, nisu uspjeli nikada pobijediti Ivicu Todorića u ovoj regiji.

U protivnom, minimum pristojnosti prema poreznim obveznicima bila bi vaučerizacija poreznih sredstava namijenjenih spašavanju sistemskih kompanija. Glasujmo tada novcem!

You may also like

0 comments