Međunarodni odnosi prolaze kroz složeno razdoblje i Rusija se, kao što je već mnogo puta bio slučaj u povijesti, našla na prekretnici glavnih tendencija koji uvelike određuju vektor budućeg svjetskog razvoja.

U vezi s tim iskazuju se različita gledišta, između ostalog i ona koja izražavaju sumnju glede toga procjenjuje li Rusija dovoljno trezveno međunarodnu situaciju i vlastitu poziciju u svijetu. Ponovno se čuju odjeci vječitih rasprava između ”zapadnjaka” i pristaša vlastitog, jedinstvenog puta. Postoje i oni – kako unutar države, tako i u inozemstvu – koji su skloni smatrati da je Rusija osuđena da bude vječito zaostala država, koja je prisiljena da se neprestano prilagođava pravilima igre koja su drugi smislili te zato ne može glasno izraziti svoju ulogu u vanjskoj politici. Zato bih u danom kontekstu želio iskazati određena razmišljanja povezana s povijesnim primjerima i paralelama.

U posljednjih barem dva stoljeća i kusur godina svaki pokušaj da se ujedini Europa bez Rusije i protiv nje nesumnjivo je završavao teškim tragedijama, čije posljedice su se naposljetku prevladavale samo uz odlučujuću ulogu Rusije. Imam u vidu, konkretno, rat protiv Napoleona. Pri završetku tog rata Rusija je istupila upravo kao spasiteljica sustava međunarodnih odnosa, utemeljenog na ravnoteži snaga i uzimanju u obzir nacionalnih interesa. Taj sustav isključivao je mogućnost apsolutne dominacije na europskom kontinentu bilo koje države. Sjećamo se da je car Aleksandr I neposredno sudjelovao u izradi odluka Bečkog kongresa 1815., koje su osiguravale razvoj kontinenta bez ozbiljnih oružanih sukoba tijekom sljedećih 40 godina.

Neću se detaljno zadržavati na trenucima povezanima sa ”skliznućem” Europe prema Drugom svjetskom ratu. Očito je da su ovdje ponovno odlučujuću ulogu odigrale antiruske težnje europskih elita, njihova želja da se na Sovjetski Savez usmjeri Hitlerova vojna mašina. I ponovno je Rusija nakon te najveće katastrofe morala ispravljati stanje stvari u određivanju parametara kako europskog, tako sad već i svjetskog poretka. U tom su kontekstu neutemeljeni i nemoralni razgovori o ”sukobu dvaju totalitarizama”, koji se danas aktivno upisuju u europsku svijest, između ostalog i na razini školskih udženika. Sovjetski Savez, uz sve poroke koji su postojali tad u sustavu naše države, nikad nije postavio pred sebe cilj da uništi čitave narode. Prisjetimo se Winstona Churchilla koji je čitav svoj život bio principijelni protivnik SSSR-a i koji je odigrao veliku ulogu u prevratu od savezništva iz vremena Drugog svjetskog rata prema novom suprotstavljanju Sovjetskom Savezu. On je, ipak, iskreno priznavao: ”Koncepcija dobrog ponašanja, bon tona – živjeti prema savjesti – ruski je način života”.

Mnogo puta pojavljivala se stvarna šansa da se konačno prevlada raskol Europe te se ostvare mašte o zajedničkoj europskoj kući, koju su podržavali mnogi mislioci i političari na kontinentu, između ostalog Charles de Gaulle. Rusija je u potpunosti bila otvorena za takvu opciju te je istupala s mnogobrojnim prijedlozima i inicijativama. Zapadni partneri, na žalost, krenuli su drugim putem, odabrali su varijantu širenja NATO-a na Istok, približavanja ruskim granicama geopolitičkog prostora koji kontroliraju. Upravo se u tome nalazi korijen onih sustavnih problema od kojih danas stradavaju odnosi Rusije sa SAD-om i Europskom unijom. Indikativno je da je George Kennan, za kojeg se smatra da je jedan od tvoraca američke politike suzdržavanja SSSR-a, na kraju života nazvao odluku o širenju Sjevernoatlanstkog saveza tragičnom greškom.

Na toj pozadini jedan se od ključnih pitanja u međunarodnim poslovima danas nalazi u tome kakav oblik poprima ta, generalno gledajući, prirodna konkurencija između vodećih svjetskih država. Vidimo kako SAD i zapadni savez, koji on njime upravlja, pokušavaju na svaki način sačuvati dominirajuće pozicije ili, ako ćemo koristiti američki leksik, osigurati svoju ”globalnu nadmoć”. Koriste se različite metode pritiska, ekonomske sankcije, čak i izravna intervencija silom. Vode se informacijski ratovi ogromnog razmjera. Razrađene su tehnologije neustavne smjene režima putem ostvarivanja ”obojenih revolucija”. Za te narode, koji su objekt takvog djelovanja, demokratske revolucije se ispostavljaju kao uništavajuće. A Rusija čvsto polazi od toga da daje prednost evolucijskim promjenama, koje se trebaju ostvarivati u onim formama i onom brziom koje odgovaraju tradicijama i razini razvoja ovog ili onog društva. U zapadnoj propagandi danas se često Rusija optužuje za ”revizionizam”, kao da smo mi oni koji imaju težnju da unište nastali međunarodni sustav, kao da smo mi oni koji su 1999. bombardirali Jugoslaviju i prekrišili Ustav UN-a i Helsinški dogovor. Kao da je Rusija ona koja je ignorirala međunarodno pravo, intervenirajući u Iraku u 2003. i izopačivši rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, svrgavajući nasilnim putem režim Muammara Gadafija u Libiji u 2011. Tih primjera ima koliko hoćeš.

Razmišljanja o ”revizionizmu” temelje se na do primitivnosti jednostavnoj logici – samo Washinton danas može ”naručivati muziku” u vanjskoj politici. U sladu s takvom metodom ispada da je na međunarodnoj razini primijenjen princip koji je jednom formulirao George Orwell: ”svi su jednaki, samo su neki jednakiji od drugih”.

Smatramo da je najvažniji zadatak ujediniti snage protiv nimalo izmišljenih, već vrlo stvarnih izazova, od kojih je teroristička agresija danas prioritetna. Ponavljam – ne tražimo sukob ni sa Sjedinjenim Američkim Državama, ni s Europskom unijom, ni s NATO-om. Naprotiv, Rusija je otvorena za najširu moguću suradnju sa zapadnim partnerima. Citirat ću mišljenje političara bogatog životnog i političkog iskustva, Henryja Kissingera, koji je nedavno u Moskvi rekao kako “Rusiju treba promatrati kao ključni čimbenik globalne ravnoteže, a ne prvenstveno kao prijetnju SAD-u… Zagovaram, – naglasio je – mogućnost dijaloga kako bi se osigurala naša zajednička budućnost, a ne produbljivanja sukoba. Za to je potrebno da obje strane poštuju međusobne životne vrijednosti i interese.” Upravo to je i naše stajalište. I dalje ćemo nastaviti braniti načela prava i pravednosti u međunarodnim odnosima.

Cijeli članak na ruskom jeziku pročitajte na globalaffairs.ru.