Kutina i Sisak kao podsjetnici zašto nismo članica OECD-a

Posljednjih se dana zagužvalo u INA-i. Permanentni rat oko redefinicije Rafinerije Sisak traje, pitanje modernizacije Urinja stalno se postavlja, a INA odbija sudjelovati u konzorciju za Petrokemiju te joj nastaviti isporučivati plin.
Već neko vrijeme smo svjedoci kako su, u ovoj zemlji, o energetici informirani svi. Više je, naime, ljudi koji “znaju” što treba napraviti s INA-om nego li onih koji znaju nabrojati sastav vatrenih iz 1998. godine. Nije to sporno, ta Hrvatska je dioničar te kompanije koja je godinama bila bankomat politike, a populisti su osobito nervozni kad takvi bankomati uvedu zakonske, porezne, limite na isplatu.

No, što još nećemo doživjeti u ovoj zemlji? Dvije nominalno liberalne sastavnice aktualne vlasti pozivaju na nacionalizaciju tržišnog subjekta.

Dok je to za HNS iz pragmatične vizure politike razumljivo, ta njihov se predsjednik-povratnik žustro angažirao u uvjeravanju javnosti u ispravnost oba arbitražna procesa INA-MOL, uvjeren u pobjedu. Ipak, biti liberalna stranka, u kampanji zastupati neovisnost menadžerskih odluka u javnim i javno-privatnim kompanijama, a pisati priopćenja koja se bave poslovnim odlukama tih kompanija, kako to čini HSLS, protuprirodni je blud.

Zastupati ekonomsku liberalnu misao, kako je to činio Darinko Kosor, a na shvaćati kako je INA kompanija izlistana na burzi koja nije državno regulirani infrastrukturni monopol graniči s diletantizmom. Zna to ugledni član HSLS-a Davor Štern, koji se danas u Studiju 4 javne televiziji imao potrebu ograditi izjavivši kako je redefiniranje Rafinerije Sisak i njeno pripajanje Urinju dobra poslovna odluka. Svjestan, valjda kako se o sudbini Siska zdvaja još od prije ulaska Mađara u INA-u.

Uzgred, spas Siska u vidu biorafinerije i logističkog centra, kao uostalom i fiskalno privlačenje neke druge industrije, zaustavila je združena akcija politike i sindikata iz već spomenutih razloga. Njihov oblik ekonomskog domoljublja temelji se na uzimanju iz proračuna.

S druge je strane imao potrebu ostaviti dojam kako bi se zbog tih poslovnih odluka menadžmenta i vlasnika INA-e na tu kompaniju trebao primijeniti zakon o sistemskim kompanijama te načiniti energetska strategija koja bi dopustila proračunsko financiranje proizvodnje ugljikovodika. Nejasno je što bi mu na to rekao Igor Sečin iz Rosnjefta, za čiji je dolazak kao strateškog partnera u INA-u, ne neopravdano, Štern lobirao? No to je druga tema.

Sindikalni Mostovac ili mostovski sindikalac, kako vam drago, Predrag Sekulić, umalo je doživio orgazam. U toj ekstazi, u 21. stoljeću, kada zemlje prebogate energentima, poput Saudije, diferenciraju kapital uložen u energetiku, ali i tijekove proizvodnje, Sekulić je uspio izgovoriti tezu o potrebi energetskog suvereniteta ove zemlje. Ideja za Nobela. Naime, niti zemlje koje tvrde kako su ekonomski samodostatne ne prekidaju energetske tijekove i investicije. Svjedoči tome Kimova Sjeverna Koreja, strani investitori u Homeinijevom Iranu, tijek nafte istok-zapad u vrijeme Hladnog rata……

Nobela valja potkrijepiti izjavom, koja pokazuje kako Sekulić ima organ koji žene nemaju, parafrazirajmo Davora Dominikovića. Smatra, naime, kako revizorske kuće tipa Deloitte nisu vjerodostojne jer rade za naručitelja i novac. Poziva, stoga, da se posao revizije u INA-i dade uglednim naftnim konzultantima poput Jasminka Umičevića. Kao da gospodin Umičević ne bi radio za nekog naručitelja ili bi donirao rad bez nekog interesa?

U cijeloj toj gužvi još je INA odbila isporučivati plin svome dužniku Petrokemiji i sudjelovati u konzorciju koji će preuzeti kutinskog proizvođača., kao da se ne uvažava dug međusobni odnos Petrokemije i INA-e, kao da je kompanija izlistana na burzi pozvana zanemariti interes dioničara i pomagati (još uvijek) javnoj tvrtki. Kao da dioničari tj njihovi predstavnici nemaju pravo odlučiti u koju će privatizaciju ući, a u koju neće.

Televizije, novine, radio i portali prepuni su svakojakih tumačenja, no nitko ne iznosi ništa izvan teorija zavjere i tumačenja koja ne mogu izdržati test elementarne logike, tek možda test vlastitih osobnih emocija.

Tako nitko ne govori o tomu kako to sve nije posljedica nekakvog kolonijalnog djelovanja iz Mađarske ili pak oklijevanja Andrea Plenkovića s Božićnom odlukom ili izborom savjetnika za otkup dionica, u kojoj radnji, mađarska strana, priznali su i Plenković i Adoltt i Orban i Hernadi, surađuje. Radi se o političkom inatu hrvatskih bivših i sadašnjih političkih struktura, zbog kojih menadžment relativno većinskog vlasnika s, na arbitraži potvrđenim, upravljačkim pravima donosi neke odluke, kako bi zaštitio one koji kontroliraju najviše dionica. Radi se, uostalom i razlozima za blokadu ulaska Hrvatske u klub slobodnotržišnih zemalja.

Suprotno, dakle, teorijama zavjere u hrvatskim medijima, i interesnim grupacijama željnim ovisnosti o proračunu, što su dva dominantna hrvatska antitržišna svjetnonazora opredmetnjena u dvije antisistemske stranke i pripadajućim im klonovima u sistemskim strankama, koji bi bili u stanju nacionalizirati privatnu kompaniju ukoliko odbije primiti proračunske poticaje ili ne dopustiti tvrtki da sama prođe restrukturiranje u dogovoru s vjerovnicima, jer se nekome iz tiju interesnih grupacija u jednome oku okreće dolar, a u drugome euro.

A u rujnu prošle godine je o tome pisao tjednik 24Express. Donio je tekst koji im je potvrdio državni tajnik za energetiku. Bivši strateški partner u Plenkovićevoj Vladi namjeravao je upotrijebiti represivni aparat kako bi prisilio pretežitog vlasnika INA-e da napusti Hrvatsku. Represivno su namjeravali djelovati prema svim suradnicima i zaposlenicima MOL-a, ali i onima koji su smatrali kako je upuštanje u arbitražu kontraproduktivno i za kompaniju i za državni proračun. U svojstvu potpredsjednika vlade Božo Petrov je tako, u vrijeme pada Oreškovićeve vlade, sve takve prozvao nacionalnim izdajicama u središnjem Dnevniku HRT-a (a jučer govori o slobodi govora).

O pravosudnom dijelu priče, prije dva je mjeseca pisao kolega Mazzocco za Index. Donio je dokumente i obrazloženje gubitka arbitraže. Ticali su se udruženog poduhvata državnog odvjetništva, politike, jednoga suca u instrumentalizaciji dokaza i ključnoga svjedoka. Posredno tomu, tjeralicu za predsjednikom uprave MOL-a, mnogi smatraju političkim pritiskom zbog preuzimanja privatnog dijela kompanije. Uostalom, o tome je pisao zagrebački Večernji list, beogradske Večernje novosti, portal Index.hu, ali prije sviju kolega Pleše u Telegramu.

Na obzoru se vidi kopno. Na potezu je država. Valja redefinirati oblik domoljublja, na što je, posredno, pledirao i general Gotovina danas na obilježavanju vojno redarstvene akcije Maslenica. Oblik domoljublja usmjeren na nepotreban život na proračunu neće tome pomoći.

No, što očekivati u zemlji u kojoj ministri financija govore o brižljivom čuvanju rashodovne strane proračuna, sindikati i političke stranke se bore protiv privatnih investicija, a tvorac filmova Gazda Damir Juričan – potke za gospodarsko djelovanje najmanje dvije parlamentarne stranke – danas u udarnom terminu N1 televizije javno poziva Predsjedničke i Banske dvore na marš kroz pravosuđe i aktivno ekonomsko djelovanje?

You may also like