Cijeli svijet ovih dana bruji o tome kako je zločesti kapitalistički Volkswagen godinama varao na ekotestu kako bi emisiju ugljikovih oksida, posebice CO2, prikazao manjom nego što jest i tako zaobišao birokratske regulative o dozvoljenim količinama emisije tog zloćudnog plina. Dio javnosti ostalo je zgroženo, govori se o tome kako je VW nepošten, nelojalna konkurencija, ekološki neosviješten.
Ovo je dobra prilika da se zapitamo odakle uopće dolazi ta “CO2-fobija”, i u čemu je zapravo problem? Postoji li zbilja opravdanje za toliku silu regulativa, konferencija, međunarodnih akata i svega ostalog što je povezano s problemom emisije ugljikovog dioksida?
Prva stvar koja vam možda padne na pamet kada netko spomene CO2 emisije jest štetnost za ljudsko zdravlje. Međutim, pogled na podatke pokazuje da je više-manje riječ o urbanom mitu. Istina je da je u zadnjih stotinu godina došlo do porasta koncentracije CO2 u atmosferi: sa 280 ppm na 380 ppm. Zvuči kao značajan porast, ali usporedimo li to sa koncentracijom od 1000 ppm koja je bila prisutna u Zemljinoj atmosferi prije 80 milijuna godina (početak evolucije proto-primata), to još uvijek ne izgleda toliko strašno. To je od prilike koncentracija kojoj su danas izloženi svi stanovnici suvremenih gradova. Očito je dakle da CO2 nije otrovan plin, barem ne u koncentracijama koje možemo očekivati u atmosferi kroz idućih par stotina godina, čak i ako nastavimo s ovim tempom emisija, komentira Luka Popov.
Drugi razlog štetnosti CO2 leži u činjenici da je riječ o plinu koji stvara efekt staklenika i tako biva jednim od uzročnika globalnog zatopljenja. Naš planet se iz godine u godinu sve više zagrijava, i to je više-manje utvrđena znanstvena činjenica. Manje je očito koliko je za to krivo čovjekovo djelovanje, ali u posljednje vrijeme i tu je postignut kakav-takav konsenzus: ljudski faktor značajan je uzročnik globalnog porasta temperature.
Ako se s time složimo, opet ostaje pitanje koji je plin najveći krivac. Je li to CO2 ili pak metan? Budući da se veliki dio prehrambene industrije temelji na govedini, a krave (da ’prostite) prde metan, neki znanstvenici smatraju da je metan, a ne ugljikov dioksid, glavni uzročnik efekta staklenika. U tom smislu, neki su predlagali da se govedina zamijeni nekim drugim mesom koje je po kvaliteti slično, ali dolazi od životinje koja ne izlučuje metan. Meso klokana bilo bi najizgledniji kandidat, ali ideja da se farme krava zamijene farmama klokana nekako nisu naišle na plodno tlo. Uglavnom, sve što danas znamo jest da postoji mogućnost da emisija CO2 uzrokovana ljudskim djelovanjem igra nezanemarivu ulogu u globalnom zatopljenju. Ali pretpostavimo da se nekim novijim istraživanjem pokaže da je ta pretpostavka nesumnjivo točna. Što nam je onda činiti?
Rješenje koje se općenito predlaže i uzima zdravo-za-gotovo je naprosto smanjiti emisiju CO2. Odreći se udobnosti na koju smo navikli, više se voziti javnim prijevozom, koristiti obnovljive izvore energije, i slično. Za države trećeg svijeta to znači vrlo otežan tehnološki i ekonomski napredak – bogate zemlje možda si i mogu priuštiti da fosilna goriva zamjene vjetrenjačama, ali zemlje u napretku bez jeftine energije nemaju nikakve šanse na globalnoj utakmici.
U tu svrhu sastao se tim ponajboljih svjetskih znanstvenika, na čelu s genijalnim dr. Nathanom Myhrvoldom. Sve je počelo tako da su geofizičari uočili da je u okolici vulkana Pinatubo koji je eruptirao 1991. godine došlo do lokalnog pada temperature tla. Detaljna studija pokazala je da uzrok te pojave leži u sumporovom dioksidu koji, jednom kada se nađe u atmosferi, poništava efekt staklenika.
Zahvaljujući toj spoznaji, tim dr. Myhrvolda razvio je geoinženjerski patent koji bi poništio efekt staklenika na globalnom nivou. Sve što je potrebno napraviti je instalirati velike dimnjake na južnom i sjevernom polu koji će u zemljinu atmosferu emitirati male količine sumporovog dioksida, bez ikakve štetnosti za biološke organizme. Procijenjena količina emisije sumporovog dioksida iznosi svega oko 1/20 postotka od ukupne količine tog plina koji se inače emitira u atmosferu (oko 25% ljudskim djelovanjem, ostatak prirodnim procesima).
Implementacija Myhrvoldovog patenta značila bi da bismo imali potpunu kontrolu nad globalnim zatopljenjem, bez potrebe za reduciranjem emisije stakleničkih plinova. Život bi se nastavio kao i do sada, energija bi ostala jeftina, automobili dostupni, a zemlje trećeg svijeta imale bi otvoren put prema tehnološkom razvoju. Iako je sa znanstvene strane stvar besprijekorno obrazložena, i gotovo da ne postoji ni jedan ozbiljniji argument koji bi osporio Myhrvoldove argumente, ova je ideja još uvijek daleko od implementacije. Tri su razloga zašto je tome tako: (1) ljudi ne vjeruju jednostavnim rješenjima; (2) ekološki aktivisti ponašaju se kao vjerski fanatici i zahtijevaju pokoru od čovječanstva; (3) birokrati čuvaju svoja radna mjesta.
Povijest pokazuje da su ljudi jako skeptični kada su u pitanju jednostavna rješenja za komplicirane probleme. Najpoznatiji primjer je sigurno onaj dr. Ignaza Semmelweisa koji je sredinom 19. stoljeća došao na ideju da se problem velike smrtnosti žena pri porodu može riješiti tako da liječnici prije nego što priđu ženama operu ruke u dezinficijensu. Ideja je dočekana s velikim podsmijehom i nevjericom, i trebalo je proći više od 30 godina od Semmelweisove smrti da liječnici prihvate činjenicu da su njihove prljave ruke bile uzrok velike smrtnosti rodilja. Liječnici naprosto nisu mogli vjerovati da jedan problem koji je stoljećima mučio medicinsku znanost može imati tako jednostavno i očito rješenje.
Ekološki aktivizam vrlo često poprima obrise pravog religijskog kulta, koji je nadahnuo mnoga djela suvremene umjetnosti, npr. megapopularni film Avatar. U središtu tog njuejdževskog kulta nalazi se vrhovno božanstvo zvano Majka Zemlja, a na ljude se gleda kao na parazite koji joj sustavno nanose ozljede i uvrede. Kao i svaka religija, i ovdje postoji isprepletenost grijeha i pokore: kako bi se čovječanstvo iskupilo za grijeh onečišćenja, nužno je vršiti pokoru.
U ovom slučaju, pokora dolazi u vidu odustajanja od tehnološkog napretka i ekonomskog rasta, ali i cijelim nizom osobnih odricanja. Potrebno je da izgubimo vid koristeći štedne žarulje, uništimo leđa usisavajući s usisavačima ograničene snage, vozimo se javnim prijevozom i živimo bez klima-uređaja. Rješenje koje je predložio tim dr. Myhrvolda ne uključuje nikakav oblik trpljenja i odricanja, pa samim time ne dolazi u obzir.
Regulativa i programi koji su usmjereni na smanjenje emisije CO2 zapošljavaju desetine i stotine tisuća birokrata, od kojih su mnogi jako dobro plaćeni za svoj posao. Njihov posao je osmišljavati regulatorne procese i predlagati porezne politike koje bi dovele do pada emisije ugljikovog dioksida. Implementacija rješenja kojeg je predložio tim dr. Myhrvolda svu tu vojsku birokrata učinio bi potpuno suvišnom i praktički ih izbacio na ulicu. Logično je stoga da isti čuvaju svoja radna mjesta i privilegije, pa će trebati jako puno političke volje da se na tom području dogodi bilo kakav napredak i pomak.
Bez obzira na to je li tim dr. Myhrvolda u pravu ili nije, on predstavlja dobar smjer u kojem treba tražiti rješenje problema klimatskih promjena. Treba imati povjerenja u ljudsku inovativnost i tehnološki napredak koji je kadar iznaći rješenja koja neće uključivati vojsku birokrata, pad ekonomske aktivnosti ili smanjenje životnog standarda. Ili kako je to jednom zgodno rekao Yaron Brook: “Planet se zagrijava? Pogodite što, danas imamo nešto što se zove klima-uređaj!”
*Autor teksta je Luka Popov. Prvotno je izašao na portalu Index. Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala
