Kukuriku kadroviranje je uništilo grad Varaždin

Krajem prošloga desetljeća, dakle 2008.-2010. različita domaća i inozemna, znanstvena ili statistička istraživanja kvalitete života u hrvatskim gradovima, poželjnosti pojedinih gradova za život kao i pokazatelji inovativnosti i kreativnosti gradova, gotovo su jednodušno zaključila kako je u svemu prvi – Varaždin. Primjerice, veliko Forbesovo istraživanje kvalitete života u gradovima pokazalo je da Varaždin daleko prednjači u odnosu na čak i razvikanije sredine poput Zagreba ili Istre. Varaždin je tada deset godina zaredom dobivao i nagrade Hrvatske turističke zajednice i HGK za uređenost i turističku prepoznatljivost.

Gradska jezgra bila je primjer povijesno očuvane i uređene jezgre i dok su se oko splitske rive ili riječkoga korza lomila koplja o primjerenosti uređenja, Varaždin se obično isticao kao primjer uređenja središta grada ali i kao primjer pravih sadržaja poput Špancir-festa ili Baroknih večeri.

Međutim, nije bila riječ samo o estetskim pitanjima, dojmovima ili doživljajima ugodnosti ili poželjnosti nego su i gospodarski pokazatelji bili iznenađujući za hrvatske prilike. Tako je npr. Slobodna zona Varaždin slovila ne samo kao najbolja i najveća hrvatska green-field investicija nego i kao najveća proizvodna industrijska zona u jugoistočnoj Europi, dok je varaždinski Tehnološki park bio ogledni primjer ICT ulaganja u Hrvatskoj pa je postao i dom Microsoftovog razvojnoga i istraživačkoga centra u Hrvatskoj. Ugledni Financial Times posvetio je cijeli članak varaždinskim uspjesima, posebno o tadašnjem gradonačelniku Ivanu Čehoku, njemački su pak investitori u Varaždin u prestižnom Sternu nazvali Varaždin „rajem za investitore”.

U ljeto 2011. Čehok je uhićen pod optužbama da je pogodovao tvrtkama varaždinskih poduzetnika Davora Patafte i Hrvoja Vojvode i otada traje kazneni postupak protiv Čehoka i još četvero osumnjičenih. Županijski sud je prvo vratio optužnicu na doradu, pa je zatim prihvatio, a nedavno se o tome slučaju razgovaralo u kontekstu promjene Zakona o kaznenom postupku jer je dugo trajao zbog čitanja opsežne dokumentacije.

Od više ljudi iz političkih krugova, čak i onih politički nesklonih Čehoku, doznali smo da postoje ozbiljne manjkavosti u cijeloj toj optužnici pa se Čehoka tereti čak i za neke zamjene zemljišta koje su procjenjivala nadležna državna tijela, što je po zakonu potvrdio i sam DORH, pa ispada da sada DORH zapravo osporava svoje vlastite dokumente. Bez obzira, međutim, na sudski postupak jasno je da ono što se Čehoku stavlja na teret, danas, četiri godine od njegove ostavke, nije ni iz bliza u boljem stanju ili bliže konačnom rješenju. Upravo je to i najveća zamjerka sadašnjoj vlasti iz kukuriku koalicije koja je osvojila vlast s obećanjem da će sve sporne poslove dovršiti na najbolji i najjefitniji način i da će dalje razvijati Varaždin kao najprosperitetniji grad u zemlji.

Kada su prije nepunih mjesec dana hrvatski mediji objavili da bi Ministarstvo financija moglo blokirati varaždinski gradski proračun zbog milijunskih dugova, mnogi su se neugodno iznenadili i pitali što se događa s ovim gradom? U samo četiri godine grad koji je po svim pokazateljima odskakao od hrvatskoga prosjeka sunovratio se gotovo do dna po financijskim dugovima, na istoj Forbesovoj listi gospodarske snage više se ne nalazi ni među prvih deset gradova, ali je zato po analizama troškova i skupoće življenja za prosječnoga građanina na prvome mjestu.

Kontrastna slika je zapanjujuća u odnosu na razdoblje do 2010. Kada ste prije ulazili u sam grad, kamo god pogledali, mogli ste zapaziti nekoliko velikih građevinskih kranova, pri čemu su na gradilištima nicale i tvornice i škole i trgovački centri i sportske dvorane, da ne govorimo o komunalnoj infrastrukturi – Varaždin je grad s najvećom mrežom vodovodnih, kanalizacijskih i plinskih priključaka. Danas se, na žalost, na prste jedne ruke mogu izbrojiti gradilišta u samome gradu, komunalna infrastruktura se uopće ne širi, a Varaždinci posebno prigovaraju da se jedini pravi prometni građevinski zahvat – dogradnja dviju traka zaobilaznice – ne može dovršiti već pune tri godine i da prometnica još nema dozvola.

Kada prilazite od izlaska s auto-ceste Goričan-Zagreb prema samome gradu, upravo tom prometnicom, zamjetit ćete da hrpetine baliranoga otpada, prema nekim računicama, preko 120 tisuća tona baliranoga otpada i to na mjestu na kojem je trebala niknuti investicija u biotehnološki park, odnosno na kojem bi se trebao graditi novi tehnološki park, za koji je već Europa izdvojila prva sredstva iz fondova i koji bi trebao povući ukupno oko 50 milijuna eura i zaposliti oko 2000 visokoobrazovanih stručnjaka u ICT-u.

Umjesto ta dva nova parka, međutim, tamo ćete osjetiti užasan smrad baliranoga otpada, grabežljivce koji nadlijeću područje kao i biljke koje već rastu iz poluotvorenih bala. Naravno, tko i malo poznaje takve vidove tehnoloških parkova, zna da u njih ulažu tvrtke kojima je važno u kakvom će se okružju razvijati, osjetljive su na pitanja zaštite okoliša kao i društveno odgovorno ponašanje i sigurno neće biti sklone ulagati u grad koji je u svojem središtu pravi barokni  arhitektonski  biser ali je na žalost u pitanjima zaštite okoliša nalik na najzapuštenije i najzaostalije sredine. Da stvar bude gora, kako to obično ide u zemlji u kojoj je podobnost iznad sposobnosti, upravo ovih dana je ostavku, nakon političkih pritisaka i stranačkih obračuna, podnio direktor Tehnološkoga parka Andrija Petrović, najzaslužniji za uspjeh te institucije kao i za privlačenje novaca iz EU fondova.

No, nije grad samo podbacio u privlačenju ulaganja, premda u samome gradu doista nećete pronaći nijedan vredniji novi industrijski kompleks. Stanogradnja je gotovo u potpunosti zaustavljena. Do 2010. u Varaždinu je izgrađeno oko 15% ukupne hrvatske POS izgradnje, građene su ne samo pojedinačne zgrade nego i cijela naselja na području bivšega zapuštenog vojnog kompleksa.

Prije mjesec dana grad je obustavio daljnju POS izgradnju zbog nagomilanih dugova prema državi, tako da sada strše samo temelji za još dvije zgrade, ali je gradilište napušteno. Prema podacima koje smo prikupili do 2010. se u POS stanovima nastanilo oko 35% mladih obitelji koje nisu bile rodom iz Varaždina, što znači da je grad bio privlačan za življenje i da su se mladi ljudi rado doseljavali u Varaždin. Za razliku od toga, sada imamo službene podatke da je u posljednjih dvije godine Varaždin i okolicu napustilo preko 3000 ljudi, koji su posao potražili u inozemstvu. Bolji poznavatelji lokalnoga gospodarstva tumače te trendove nedostatkom radnih mjesta za visokoobrazovane kadrove jer su u posljednje vrijeme ulaganja bila isključivo usmjerena na radnointenzivnu industriju, dakle tekstilnu i kožarsku, industriju koja treba samo niskokvalificiranu radnu snagu.

Premda se na auto-cesti, prije samoga ulaska u grad, ističe smeđa turistička tabla „Varaždin – grad kulture” i premda je sam grad još 2005. u hrvatskome javnom prostoru započeo s pričom o kandidaturi za europski grad kulture, nedavno su Varaždinci i tu doživjeli veliko razočaranje jer njihova kandidatura za europsku prijestolnicu kulture nije prošla ni u drugi krug, štoviše, prema službenom objašnjenju europskih stručnjaka koji su vrednovali kandidature hrvatskih gradova čini se da je patila od ozbiljnih strateških i koncepcijskih nedostataka.

Sjećam se da smo 2008. moji prijatelji i ja osobno iz Zagreba s radošću išli prema Varaždinu na Radar festival slušati Boba Dylana, na njegovu prvom nastupu u Hrvatskoj uopće. Godinu kasnije slušali smo Santanu. Isto tako, Varaždinci su se mogli podičiti i jednom od ponajboljih likovnih izložbi prošloga desetljeća, posvećenoj avangardi na području bivše Jugoslavije, koja je kasnije doživjela zavidan uspjeh i u Novom Sadu, odnosno Sloveniji.

Danas, međutim, Varaždin naočigled zaostaje u kulturnoj ponudi za daleko manjim hrvatskim gradovima, mladi kažu da u samome gradu nije organiziran već nekoliko godina dobar koncert, kamoli nešto poput Radar festivala. Ono što Varaždince posebno boli jest krah sporta, osobito prvoligaškoga nogometa, pa nam lokalni navijači White Stonesi s ponosom ističu kako je Varteks bio posljednji hrvatskih nogometni klub koji je prezimio u Europi. Većina se naših sugovornika složilo da je riječ o nesposobnosti gradske vlasti, osobito zbog kadrovskoga strančarenja.

Jer loša stranačka politika nije upropastila samo nogometni klub nego je dovela do stečaja ili do ruba i niz gradskih tvrtki – Aquacity (prekrasno jezero, omiljeno kupalište Varaždinaca s prvom plavom zastavom od svih kontinentalnih odredišta), Varaždin-airport (Varaždin ima jedan strateški resurs koji malo koji grad ima u takvom obliku, to je varaždinski aerodrom, sada zatvoren), Parkovi (tvrtka iz godine u godinu bilježi pad prihoda, a bila je uzor za horikulturna poduzeća) itd.

Na čelo svih gradskih institucija postavljeni su stranački podobni kadrovi, čak i na čelo kulturnih ustanova, a pravi je skandal izazvalo nedavno imenovanje jedne članice SDP-a na mjesto ravnateljice gradskoga vrtića. Premda se na natječaj javila dosadašnja ravnateljica, kojoj je Državna revizija dala bezuvjetno mišljenje jer je odlično vodila ustanovu, SDP je predložio osobu koja nikada nije vodila nijednu ustanovu i koja je doslovno prepisala 90% programa kojim se natjecala za mjesto ravnateljice. Umjesto da je kazni, međutim, sadašnji gradonačelnik Habuš ju je uzeo u zaštitu i poručio neka se ponovno kandidira.

Stranačko kadroviranje toliko je apsurdno da je HNS čak progurao svojega člana za direktora Slobodne zone. Premda je riječ o još uvijek najvećoj hrvatskoj industrijskoj green-field investiciji, o preko 4500 radnika koji rade u zoni, o tvrtkama iz pet europskih država i Hrvatske, oni su za direktora postavili osobu koja je u 35 godini života uspjela završiti trogodišnji studij i praktično bez ijednoga dana iskustva na rukovodećim položajima postala direktor tvrtke koja se brine za režim poslovanja u zoni.

Mnogi Varaždinci s kojima smo razgovarali potvrdili su nam da ne mogu vjerovati kojom se brzinom grad koji je po općoj ocjeni bio najpoželjniji za život pretvorio u grad  kojem prijeti financijski slom, u kojem nema novih radnih mjesta i novih investicija i u kojem gotovo da nema života nakon radnoga vremena. Kada navečer prošećete gradom, činit će vam se da šećete potpuno praznim i mrtvim gradom, u samoj jezgri svaki je drugi poslovni prostor prazan, mnogi i neuređeni, a sve je manje i obrtnika koji su tradicionalno obilježje grada cehova. Možda će grad biti življi tijekom Špancir-festa, međutim, to su samo ostaci ostataka od snage i živosti grada kojeg je New York Times stavio na popis mjesta koje svakako treba posjetiti.

You may also like

0 comments