Kronologija Njemačke kao migracijske zemlje

Je li Njemačka imigracijska zemlja? Rasprava se već godinama vrti u krug. U konačnici to je pitanje definicije. No, neosporno je da su velika migracijska kretanja sastavni dio njemačke povijesti.

Tijekom Tridesetogodišnjeg rata mnogo je ljudi pobjeglo od vojnih postrojba koje su pljačkale, činile stravične zločine i prenosile zarazne bolesti. Čitava područja su opustjela. Nakon Vestfalskog mira 1648. mnogo se izbjeglica vratilo u svoje ranije zavičaje. Osim toga, njemački knezovi su pozivali radno sposobne porezne obveznike iz cijele Europe na naseljavanje. Jedna veća skupina bili su francuski protestanti koji su bježali od katoličke odmazde Luja XIV. Oko 35.000 francuskih kalvinista se uglavnom naselilo u protestantskoj sjevernoj Njemačkoj.

Nerodne godine i glad mnoge su ljude s njemačkoga govornog područja prisilile na emigraciju. Između 1680. i 1800. oko 750.000 Nijemaca je odselilo u istočnu i jugoistočnu Europu. Tijekom 19. stoljeća migracijski pokret je i dalje rastao, ali je promijenio smjer. Do kraja 19. stoljeća više od pet milijuna Nijemaca je emigriralo u SAD.

Ujedinjenje Njemačke 1871. snažno je ubrzalo njezinu industrijalizaciju. Iako je tada iseljavalo manje ljudi, nije bilo dovoljno radnika. Njemačka je ponovno postala useljenička zemlja. Uoči Prvog svjetskog rata oko 1,2 milijuna “radnika migranata”, uglavnom iz Poljske, radilo je u Njemačkoj.

Promjene granica nakon Prvog svjetskog rata prisilile su više od 10 milijuna Europljana da se presele. Zbog Oktobarske revolucije stotine tisuća Rusa su došle u Njemačku. A Nijemci su bježeći od unutarnjo-političkih i gospodarskih previranja u Weimarskoj Reublici selili u Južnu Ameriku.

Stotine tisuća politički progonjenih je između 1933. i 1939. pobjeglo od nacističkog terora, uključujući 400.000 od sveukupno 500.000 Židova koji su živjeli u Njemačkoj. Tijekom Drugog svjetskog rata u Njemačkoj je radilo do 12 milijuna stranih prisilnih radnika. Još više ljudi su protjerale ili deportirale njemačke trupe kako bi bio stvoren prostor za naseljavanje “njemačkog naroda”.

Od 1943. situacija se potpuno izmijenila. Nijemci su bježali od sovjetske Crvene armije. U poslijeratnim godinama je sustavno protjerano oko 13 milijuna Nijemaca iz okupiranih područja Reicha koji danas više ne pripadaju Njemačkoj, ali i iz ostalih istočnoeuropskih zemalja. Sveukupno je u Drugom svjetskom ratu 50 do 60 milijuna Europljana, dakle oko 10 posto ukupnog stanovništva, izbjeglo, protjerano ili deportirano.

Uspostavom dviju njemačkih država, podijelila se privremeno i migracijska povijest. Zajedničko im je da su i Savezna Republika Njemačka (BRD) i Njemačka Demokratska Republika (DDR) od sredine 1950-ih godina angažirale radnu snagu iz inozemstva. DDR je time osobito pokušao kompenzirati iseljavanje 2,7 milijuna ljudi u Zapadnu Njemačku koji su do izgradnje zida 1961. “prešli na drugu stranu”.

Između 1966. i 1989. vodstvo DDR-a je dovelo oko pola milijuna stranih radnika u zemlju. Radnici na ugovor dolazili su iz Vijetnama, europskog Istočnog bloka, ali i iz drugih socijalističkih bratskih država poput Mozambika i Kube. Njihov boravak je bio vremenski ograničen, a kontakt sa stanovnicima DDR-a nepoželjan. Kod ponovnog ujedinjenja u Istočnoj Njemačkoj je živjelo gotovo 100.000 radnika migranata.

Saveznoj Republici je za njezino gospodarsko čudo bilo potrebno znatno više radne snage. Između 1955. i 1973. su poduzeća i tijela javne vlasti u Zapadnoj Njemačkoj dovela oko 14 milijuna gastarbajtera iz Italije, Maroka, Turske i drugih mediteranskih zemalja. Oko tri milijuna njih je ostalo, dovelo svoje obitelji i tako izgradilo jednu od najvećih skupina Nijemaca s migracijskom pozadinom.

Čak i nakon zabrane zapošljavanja novih radnika iz inozemstva 1973., broj stranog stanovništva u Saveznoj Republici je do 1989. narastao s četiri na pet milijuna. Razlog je bio veći broj djece u gastarbajterskim obiteljima, ali i priljev jedne migrantske skupine, koja je došla u fokus tek s krajem Hladnog rata: 3,3 od 4,5 milijuna njemačkih doseljenika koji danas žive u Njemačkoj doselili su nakon 1987. Tu su osobito brojni potomci njemačkih doseljenika iz bivšeg Sovjetskog Saveza i Rumunjska.

Raspad Istočnog bloka doveo je do masovne potražnje za azilom u Njemačkoj. Između 1990. i 1993. podneseno je 1,2 milijuna zahtjeva za azil. Nakon pooštrenja Zakona o azilu 1993. broj zahtjeva se naglo smanjio. Najveća skupina ljudi koja je dobila azil došla je iz bivše Jugoslavije tijekom rata 90-tih godina. Uz uvođenje slobode kretanja unutar EU-a u 2000-tim godinama porastao je broj migranata unutar Europske unije. Ukupno je između 1991. i 2013. u Njemačku došlo oko 17 milijuna stranaca iz EU-a i trećih zemalja.

U 2014. je 30 posto svih zahtjeva za azilom bilo iz zemalja bivše Jugoslavije i Albanije. Međutim, njihove šanse za uspjeh su loše jer se njihove zemlje smatraju politički sigurnima. Stoga je upitno hoće li moći ostati u Njemačkoj. To je vjerojatnije za stotine tisuća izbjeglica iz ratom pogođenih Sirije i Iraka koji su u međuvremenu postali najveća skupina tražitelja azila. Službeno, njemačka vlada očekuje 800.000 tražitelja azila ove godine. (DW.de)

You may also like

0 comments