[vc_row][vc_column width=”1/3″]Komentar [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Tijekom prošle godine na veliko se nagađalo kada će početi nova recesija, bilo je naznaka, poglavito zbog nerealno visokih cijena nekretnina, koji su, povijest nas uči, nekoliko puta do sada bili ishodište gospodarske depresije, ali i radi toga što smo već nerealno dugo bili u razdoblju koji ekonomisti tako poetično nazivaju – konjunkturom.[/vc_column][/vc_row]
Tješili smo se kako će u Hrvatsku kriza doći sa zakašnjenjem ili će nas zaobići zato što početkom godine predsjedamo Europskom unijom. I onda crni labud, baš onako kako ga je opisao u svojoj knjizi Taleb.
Korona virus, mutirani oblik SARS-a, koji prelazi sa životinje na čovjeka, bez dostupnog cjepiva, smrtonosniji za starije ljude, ali izrazito zarazan. WHO je na rubu proglašenja epidemije. Kina gdje je virus izbio, koja čini 20 posto svjetske ekonomije, pala je za oko 20 posto u uvozu energenata s tendencijom daljnjeg pada, neki ekonomisti predviđaju pad kineskog izvoza na predinternetsko doba….
Dovoljno je bilo promotriti procjene pada izvoza plina, potražnje za hranom, rast cijena zlata i bazičnih kriptovaluta, a onda cjenovni rat Rusije i Saudijske Arabije za primarnu poziciju u svijetu naftnih izvoznika, koji prema Bloombergu ima za cilj srušiti američku industriju energenata iz škriljavaca. Najveći pad cijena nafte od 1991. godine i Zaljevskog rata proizveo je pad tržišta kapitala, ionako narušenih koronavirusom, kakav nije viđen od 2009. godine i prekid trgovanja na Wall Streetu i ostalim referentnim burzama, kratkotrajno i na lokalnoj – Zagrebačkoj.
Kriza, recesija, depresija ili usporavanje je tu, pred vratima ili već u prostoriji, analizirat ćemo naknadno, bez obzira na današnji blagi povratak optimizma zbog poruka iz Rusije kako je spremna na razgovore sa Saudijskom Arabijom.
Iako najkvalitetniji hrvatski ministar financija od 90ih na ovamo (kako tragična činjenica za ovu zemlju) Zdravko Marić kaže kako su štete po hrvatsku ekonomiju i proračun evidentne, ne samo na procjenama pada BDP-a, nego i na mogućem smanjenom obimu poslovanja, restrukturiranje Zvečeva tek je lasta, ne i proljeće, Andrej Plenković tvrdi kako nema razloga za rebalansom proračuna te pozdravlja ideje MMF-a, Svjetske banke, Europske komisije i ECB-a o intervenciji država na tržište.
Tisuću milijardi eura za novi klimatski plan, koji će na kraju platiti europski porezni obveznici, očito, tek je dio priče. Omogućavanje borbe protiv klimatskih promjena kroz stvaranje nove vrijednosti, birokratima čini se, ne daje dovoljno kontrole nad procesima, no to je tema za drugi tekst.
Razloge odsustva žurnog rebalansa proračuna, u Hrvatskoj, treba tražiti u izjavi dvojca Marić-Plenković prilikom donošenja posljednja dva državna proračuna kada su nam poručili kako ova zemlja mora brižno čuvati rashode proračuna.
Ta, u zemlji u kojoj pola BDP-a ovisi o državi te vjerojatno i veći broj radnih mjesta, gdje postoji velik broj interesnih grupacija, sposobnih paralizirati državu, koji žive na rashodima proračuna i atakiraju na veće apetite, više je nego li logično kako politika neće propustiti platiti vlastite birače, kako za minuli rad, tako i za onaj budući.
Shvatili su to i predsjednički kandidati, niti jedan od njih nije komunicirao potrebu reforme rashodovne strane proračuna u predizbornoj kampanji. Bilo je tu liberalnih politika, poput manjih poreza, efikasnije države, manje zaduživanja, ali rashodi se nisu spominjali. Potpisnik ovih redova to zna, jer je svim relevantnim kandidatima, direktno ili posredno, javno i u privatnoj komunikaciji sa stratezima kampanja ukazivao na to. Neizravno je to priznao prije nekoliko dana i predsjednik Milanović rekavši kako nam treba više proračunske potrošnje.
Ali, šipak, „poslije mene potop“ dominantna je politička doktrina u nas. I ne samo u nas. Divljenje totalitarističkim ekonomskim politikama, iskazano u predgovoru njemačke edicije Keynesove knjige General Theory postalo je mainstream u globalnoj politici.
Umjesto povratka minarhizmu, temeljnim funkcijama države sa manje birokracije i direktne intervencije, kako bi se oslobodila ekonomska energija za dodanu vrijednost, globalni i eurouhljebi već pripremaju razne nove New Dealove na račun povećanja ugriza države u sektor onih koji nešto stvaraju.
Hrvatska ima friško iskustvo s time. Naime, vlada sadašnjeg predsjednika svojim je intervencionističkim i anti poduzetničkim mjerama produžila prošlu gospodarsku krizu do gotovo svjetskog rekorda u trajanju iste u nekoj zemlji. Toliko da su mali pozitivni koraci Oreškovića, Karamarka, Marića, Plenkovića i društva bili nedostatni za oporavak i dostatan rast u punom smislu riječi. Na razini smo francuskih prekomorskih departmana, napisao je netko ovih dana.
I uopće, i moderne demokracije imaju staleže, uhljebe i interesne grupacije kao jedne te porezne obveznike kao drugi stalež.
Tako i u nas, u izbornoj smo godini, nama koji imamo nešto iskustva u promatranju hrvatskih ekonomskih procesa, nemoguće bi bilo očekivati logično. To da Hrvatska ovu situaciju shvati kao priliku, odreže barem polovinu rashoda proračuna, smanji dugove, smanji ugriz države na stalež koji dominantno privređuje, porezne obveznike i biznis. Potrebno je imati kontrolu nad izbornim procesima, a kako to najlakše učiniti nego ako je kontrola nad kasom u tvojim rukama.
Sve kako je potpisniku ovih redova cinično rekao jedan iskusni poduzetnik, ne postoji privatni novac, sve je to ono što ti država svojom benevolentnošću daje u koncesiju!
