Puna vrijednost javne nabave u Hrvatskoj godišnje iznosi oko 42 milijarde kuna što predstavlja oko 12 posto BDP-a. U javnoj nabavi sudjeluje oko 1.700 naručitelja i oko 5.000 ponuditelja koji godišnje sklope oko 22.000 ugovora. U Hrvatskoj se i do 20 posto postupaka javne nabave provodi se na nedovoljno transparentan način, što znači da se oko osam milijardi kuna javnoga novca svake godine potroši netransparentno. Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) pripremila je prijedlog reforme sustava javne nabave jer smatraju da postojeći sustav, koji se zasniva na kriteriju najniže cijene potiče korupciju.
Milka Kosanović, direktorica HUP-a za odnose s članstvom kaže da se kod provođenja javne nabave prema kriteriju najniže cijene vrlo često javljaju naknadni troškovi koji se u prvotnoj ponudi ne vide. Stoga HUP smatra da bi se trebao uvesti kriterij ekonomski najpovoljnije ponude. “Mediji su otkrili značajan broj afera vezanih uz javne natječaje, i kako se pokazalo, dio njih bio je u najmanju ruku netransparentan ako ne i nezakonit, a što bi se manifestiralo u kasnijim nužnim dodatnim radovima, popravcima ili kojekakvim ugradnjama kako bi u konačnici realizirali posao.
Ako naručitelj, primjerice, raspiše natječaj za proizvod u vrijednosti od 10 jedinica i većina ponuđača ponudi vrijednost od 5 jedinica, tada ponuđača koji je svoju ponudu vrednovao sa 2 jedinice treba detaljno analizirati jer postoji mogućnost da će tako niska ponuda utjecati na kvalitetu proizvoda ili uslugu vezanu uz proizvod ili će pak utjecati na plaćanje podizvođačima te u najgorem scenariju – radnicima.
Isto tako, ne procjenjuje se koliko se zapravo sredstava utroši na dodatne radove nakon provedenog javnog natječaja i koliko je u konačnici posao postao skuplji od prvotne ponude po najnižoj cijeni. Stoga se zalažemo za kriterij ekonomski najpovoljnije ponude, pa čak, u početku, i za odabir ponude po srednjoj vrijednosti, a sve s ciljem da se u takvim natječajima dobije najveća vrijednost za utrošeni novac”, kaže Kosanović.
Poseban problem predstavlja javna nabava u zdravstvenom sustavu. Zdravstvo je veliki generator nelikvidnosti jer rokovi plaćanja prelaze 300 dana. Također, HUP smatra da lijekovi i sofisticirana pomagala ne smiju biti svedeni isključivo na kriterij najniže cijene. Dobavljači lijekova znaju ponuditi toliko nisku cijenu da na kraju lijek nisu u stanju isporučiti, pa se ide na interventni uvoz, što je u konačnici skuplja varijanta. “Potrebno je razgovarati o tom problemu i predložiti rješenja, mi procjenjujemo da odlaganje plaćanja za više od 300 dana sigurno ima utjecaja na proces i ciklus plaćanja ostalih dionika – posebno u kontekstu javne nabave po kriteriju najniže cijene.
Ako je potrebno otvoriti temu izdvajanja pojedinih poslova iz zdravstvenog sustava – ne vidimo razloga da se o tome ne razgovara, ali nije prvi uvjet. Zdravstveni sustav je primjer toga kako javna nabava bazirana na najnižoj cijeni ne može funkcionirati.
Lijekovi ili sofisticirana pomagala, koja pacijentima jamče zdravlje i život, ne smiju biti svedeni isključivo na najnižu cijenu. U segmentu lijekova je posebno izražen i dumping, radi kojega ne samo da nisu postignute uštede, već dobavljač koji je dobio natječaj na temelju najniže cijene jednostavno ne može isporučiti lijek po toj cijeni, pa trošak zbog interventnog uvoza može postati značajno veći, piše Marko Repicki za Index.hr.
Nova zdravstvena administracija ne bi trebala nastaviti činiti tu grešku, jer iskustvo koje imamo iz 2013,. pokazuje da zdravstveni sustav nije ostvario najavljene uštede, a pacijenti nisu ostvarili pravo na traženi lijek. Upravo podaci o novim dugovima bolnica potvrđuju kako je navedeno postupanje bilo neracionalno i neefikasno”, zaključuje Kosanović.
