Na hrvatskoj političkoj sceni prevladava mišljenje o povezanosti između izlaznosti glasača i izbornih rezultata s pretpostavkom da veća izlaznost pogoduje lijevim političkim opcijama, odnosno lijevoj koaliciji na čelu sa SDP-om, a da manja izlaznost pogoduje desnim opcijama, primarno HDZ-u. Često analitičari ističu stav bez valjanih dokaza da ljevica pobjeđuje ako više glasača izađe na izbore, te na temelju izlaznosti projiciraju rezultate.
Primjerice, nakon izbora za EU parlament održanih 2014. godine koje je karakterizirala izuzetno niska izlaznost, komentari političara i politologa implicirali su snažan međuodnos između izlaznosti i broja glasova, naročito prema ljevici. Tako je SDP-ov EU zastupnik Tonino Picula u intervjuu nakon izbora izjavio: „Treba se kritički osvrnuti na ankete koje su govorile da niska izlaznost pogoduje SDP-u. Sad je jasno da ne pogoduje.“, dok je sociolog Dražen Lalić istaknuo da „niska izlaznost pogoduje velikim strankama koje imaju mnogo članova i koje su dobro organizirane, a posebno HDZ-u koji je u oporbi i nije u tolikoj mjeri snosio posljedice krize kao SDP“.
Na sličan način ususret prvim izborima za EU parlament održanima 2013., analitičar Davor Gjenero ističe: „kada je u pitanju odaziv birača, nizak izlazak birača mogao bi biti štetan za njih (SDP op.a.), jer niski odaziv uglavnom ide na štetu lijevih stranka.“ Prije prvog kruga predsjedničkih izbora 2014. također smo mogli u Slobodnoj Dalmaciji pročitati naslov kako „Veći izlazak birača znači i više glasova Josipoviću“, gdje je tekstu decidirano rečeno kako je „mali odaziv do sada je uvijek išao u prilog HDZ-u.“ te da „ako na izbore iziđe manje od polovine birača, Kolinda Grabar-Kitarović mogla bi ostvariti bolji rezultat nego što to bilježe recentna istraživanja“. Za Sinčića se predviđalo da će mu koristiti izlazak u prvom krugu veći od 60%.
Prva analiza u seriji razbijanja mitova hrvatske politike baviti će se upravo fenomenom kome pogoduje veća izlaznost glasača na parlamentarnim izborima. Analiza će se usredotočiti na dvije najveće stranke, HDZ i SDP, dok za treće opcije slijedi zasebna analiza. Za utvrđivanje međuovisnosti između izlaznosti i glasova za navedene stranke, analizirani su za početak izlaznost i rezultati izbora po općinama u Republici Hrvatskoj za posljednja dva parlamentarna izbora 2007. i 2011., kada je izlaznost bila otprilike jednaka, 2,3 milijuna birača (nešto manja u 2011., za 50 tisuća glasova), a konačni pobjednik drukčiji. Grafovi prikazuju odnos izlaznosti (u %) i dobivenih glasova (u %) po općinama za obje izborne godine, i za obje stranke. Kada bi postojao trend kojim bi se mogla naslutiti povezanost između izlaznosti i broja glasova koju određena politička opcija može dobiti, grupiranje točaka na grafu bilo bi izduženo u jednom smjeru, ukazujući na jasnu povezanost ove dvije kategorije, piše Vuk Vuković za Jutarnji list.
Grafovi ne pokazuju postojanje korelacije ili međuovisnosti između izlaznosti i broja glasova niti za jednu stranku na nacionalnoj odnosno makro razini. Postotak izlaznosti na parlamentarnim izborima ne pogoduje niti HDZ-u niti SDP-u. Slično se može zaključiti iz svih ostalih parlamentarnih ali i EU izbora – ne postoji veza između izlaznosti i broja ostvarenih glasova. Kada bi postojala, odnosno kada bi postojeće predrasude bile točne, onda bi plave i crvene točkice bile razdvojenije i grupirale bi se tako da bi plave točkice naginjale dolje desno (veća izlaznost manje glasova za HDZ), a crvene gore desno (veća izlaznost, više glasova za SDP). No to nije slučaj. Slično se može uočiti na rezultatima za izbore za EU parlament 2013. na grafu 3. Izlaznost je bila manja usporedno sa gornjim grafovima (prosjek 2007. i 2011. je oko 60%, dok je za EU izbore oko 25%), no ona i dalje ne određuje smjer kretanja glasova niti za SDP niti za HDZ. Pristranost analitičara u ocjeni da je na tim izborima mala izlaznost koristila HDZ-u naprosto nije točna.
Mit o većoj izlaznosti koja pogoduje SDP-u vrlo je vjerojatno nastao nakon izbora 2000. godine kada je natprosječna izlaznost na tim parlamentarnim izborima od čak 2,9 milijuna birača (nikada prije ni poslije nije bila toliko visoka, osim na referendumu za Hrvatsku državnost kada je izašlo nešto više od 3milijuna birača) uvjetovala ideju da je koalicija SDP i HSLS pobijedila jer im je u prilog išla veća izlaznost. Gledajući raspodjelu izlaznosti po općinama na grafu 4 ni u tom slučaju ne možemo zaključiti o postojanju trenda. Za izbornu pobjedu SDP-a i HSLS-a presudni su ipak bili neki drugi faktori, a ne izlaznost.
