Za pojam „obrnute ili pozitivne diskriminacije“ sam prvi put saznao iz knjige „Iz desne perspektive“ jednog od najpriznatijih hrvatskih filozofa Nevena Sesardića. On navodi da se pozitivna diskriminacija provodi „u svrhu kompenziranja nepravdi a sastoji se u tome da se nekoj grupi daju veća prava nego što joj prema normalnim rezonima pripada“.
Piše: Eduard Petranović
Knjiga je izdana 2012. godine, a vjerojatno niti Sesasrdić nije mogao pretpostaviti do koje će mjere pozitivna diskriminacija u Hrvatskoj otići. Takva vrsta diskriminacije danas koči svaki društveni razvoj u zemlji, ali uvelike utječe i na gospodarske te političko-ekonomske kretnje. Društveni napredak koči iz razloga što se podjele unutar društva događaju upravo zloupotrebljavajući pojam diskriminacije od strane određenih manjinskih grupacija ili civilnih udruga, kao i zbog licemjernog iskrivljavanja pojma i značenja ljudskih sloboda. Na gospodarstvo to utječe na način opisan u primjeru Nenada Miščevića koji je prije nekoliko godina u srpskom glasilu srpske etničke zajednice u Hrvatskoj opravdao praksu povlaštenog tretmana Srba u Hrvatskoj rečenicom: „Srbi imaju pravo na diskriminaciju jer su u prošlosti bili diskrimirani od strane Hrvata.“ 2016. godine, saborski zastupnik SDSS-a i vlasnik srpskog tjednika „Novosti“ otišao je korak dalje te izjavio kako Srbi „moraju biti zastupljeni u svim državnim tvrtkama iz razloga što su manjina.“ To je prikaz kako se obrnutom diskriminacijom daje pravo jednoj skupini na privilegirani status, u ovim slučajevima na teret poreznih obveznika koji bi ih u državnim tvrtkama od „strateškog interesa“ trebali financirati.
Osim nacionalnih manjina koje njihovi predstavnici kao evidentni „etno biznismeni“ zloupotrebljavaju za vlastitu korist, obrnuta diskriminacija još je zornije prikazana u brojnim slučajevima seksualnih manjina. Predstavnici LGBTIQ zajednica također konstantno zloupotrebljavaju ljudske slobode te koristeći pravo na obrnutu diskriminaciju zapravo štete pripadnicima te manjinske grupacije, a sve ponovno na štetu svih poreznih obveznika Republike Hrvatske. Posljednji slučaj oko LGBTIQ kluba „Super Super“ na kojeg je bačen suzavac od strane još uvijek nepoznatog počinitelja, tipičan je prikaz pozitivne diskriminacije koju većina doživljava od LGBTIQ manjine i agende koja tu diskriminaciju podržava. Tako se nakon tog incidenta odmah prozvalo određene političke opcije, pojedine dijelove društva i pojedince sa zaključkom kako je ovo zločin iz mržnje prema LGBTIQ manjini. Dok se gotovo nije niti smjelo pomisliti da je suzavac bačen zbog mogućih razmirica između počinitelja i vlasnika kluba, osobnih obračuna unutar te manjinske zajednice, ili čistog vandalizma nekog huligana pod utjecajem opijata, javnost su preplavili naslovi o nasilju nad LGBTIQ manjinom i pozvalo se ljude na prosvjed. U međuvremenu, saznalo se da taj klub uopće nije radio po Zakonu te nema potrebne dozvole za rad. Klub je tako godinama funkcionirao i zbog straha od pozitivne diskriminacije nitko se nije usudio dirnuti u nezakonitost u radu manjinskog kluba.
Pozitivna diskriminacija krije se i u radu raznih udruga za zaštitu žena i ženskih prava, poput Udruge B. a. B. e. Naime, ta udruga nije reagirala na moguće nasilje nad suprugom bivšeg ministra Lalovca, na dokazano nasilje nad jednom ženom usred Zagreba jer je pripadnica jedne opcije koju Udruga B. a. B. e. ne podržava, a na najnoviji šovinistički ispad bivšeg predsjednika Josipovića prema predsjednici Grabar-Kitarović također se nisu oglasili. Upravo je predsjednica vrlo često žrtva uvreda i omalovažavanja, ali se to sve opravdava i tolerira zbog pozitivne diskriminacije. S druge strane, ženske udruge i feministički pokreti redovito sudjeluju u ideološki obojenim prosvjedima i redovito šuruju s određenim političkim opcijama.
Pozitivna odnosno obrnuta diskriminacija česta je i prema vjerskoj većini u Hrvatskoj. Mnogi katolici nazivaju se pogrdnim imenima, ismijava ih se i proziva za svaku grešku bilo kojeg predstavnika Katoličke Crkve. Pojmovi poput „klerikalizacije društva“, pojave „klerofašizma“ ili „katolibanije“ proizvodi su pozitivne diskriminacije koju katolici u Hrvatskoj naprosto moraju trpiti zbog toga jer dolazi iz usta, pera i dijela manjine. Slična je situacija zapravo i s drugim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj koje su pak izložene diskriminaciji od strane ateista ili etatista.
I upravo sam u pauzi između pisanja ovog teksta dok sam otišao u banku doživio pravi primjer pozitivne diskriminacije. Dvadesetak ljudi u jednoj manjoj poslovnici čekalo je uslugu i u tom trenutku u banku je ušla pripadnica romske nacionalne manjine s djetetom. Preko reda je primljena i oko pola sata je obavljala svoje potrebe, dok smo mi svi ostali uredno stajali u redu i čekali. Usput sam načuo da je gospođa podigla 3500 kuna za koje kaže da su socijalna pomoć, a zatim sam je kasnije vidio na cesti ispred banke kako s istim tim djetetom zaustavlja promet i prosi… To je obrnuta diskriminacija koja potiče podjele u društvu, koči društveni napredak i povećava tenzije i stvara osjećaje mržnje. Ona šteti većini, ali prije svega i manjinama koje ispaštaju zbog svojih predstavnika koji se obrnutom diskriminacijom služe za vlastite potrebe.
