Klimatsko-energetsku politiku netko mora platiti

Izbori u Njemačkoj post festum

Savezni parlamentarni izbori u Njemačkoj posljednjih nekoliko dana, kako prije nedjelje, tako i poslije nedjelje, ne prestaju silaziti s naslovnica svjetskih, regionalnih i hrvatskih medija. Brojni politički, ekonomski i vanjskopolitički analitičari rekli su sve što se imalo za reći o njihovom ishodu i vjerojatnosti postizbornih koalicija te izgledima Olafa Scholza, iz nikada samostalno uspješnijeg lijevog SPD-a, i Armina Lascheta, iz nikada samostalno neuspješnijeg, desnoga, CDU/CSU-a., za kancelarskim mandatom.

No, malo koji analitičar se ovih dana dotakao utjecaja koji će ovi izbori, moguća tročlana njemačka vlada – prvi puta u povijesti – i možda najbrojniji parlament u povijesti, imati na energetsku i klimatsku budućnost Europe. Pa i globalno, jer u studenom nam predstoji klimatski samit, za koji glavni sudionici predviđaju kako neće donijeti napredak potreban za zadovoljenje nastojanja iz Pariškog sporazuma, kako je jučer objavio ugledni britanski list Guardian. Također, vezano uz spomenuta klimatska i energetska nastojanja, Njemačka u siječnju sljedeće godine preuzima predsjedanje gospodarski najrazvijenijim zemljama, klubom G7.

Većina analitičara smatra kako će u buduću vladu ući liberali iz FDP-a i Zeleni, čiji su čelnici nakon objave rezultata izbora izjavili kako je vrijeme da njihove stranke izađu iz oporbe. Liberali su u cijelom nizu politika, poput fiskalne i probiznis politike bliži konzervativnim demokršćanima, koji su godinama parazitirali i nagrizali liberalnu supstancu, monarhističkim ekonomskim politikama. Zeleni su, poglavito u politikama redistribucije, puno bliži socijaldemokratima. Upravo su ove razlike u političkom impulsu prilikom sastavljanja prošle vlade Angele Merkel doveli do zastoja u pregovorima – od gotovo pola godine – i naposljetku stvaranje velike crveno crne koalicije, u kojoj je Merkel bila kancelarka, a Scholz vicekancelar.

Međutim, promatrajući izjave čelnika liberala i zelenih prije izbora, ali i tipičnih zagovornika liberalnih politika iz poslovodačkih i industrijskih udruga i grupacija te tipičnih zagovornika zelenih politika iz nevladinih organizacija i think tankova, vidi se kako u Njemačkoj prevladava svijest kako je biznis dio rješenja, a ne dio problema. Već prvoga dana vidjeli su se lobistički pritisci za relativno brzim sastavljanjem vlade, prije spomenutog klimatskog samita i preuzimanja predsjedanja grupe G7. To bi, tko god bio kancelar, a socijaldemokrat Scholtz je favorit, zbog tijesne pobjede, značio kontinuitet politike Angele Merkel.

Uostalom i zeleni i liberali, premda su im inicijalni pogledi na klimatsku politiku inicijalno različiti, su predizborno obećali europska i njemačka proračunska sredstva za zelenu tranziciju uputiti u privatni poslovni sektor kako bi on iznjedrio nove obnovljive i klimatski prihvatljive politike, koje ne bi dodatno ranile, pandemijski pogođenu, njemačku ekonomiju, koja je radna mjesta čuvala proračunskom i fiskalnom pomoći.

No, postoje izazovi koji će se u postizbornom pregovaranju morati nadići. Zeleni, naime, traže zabranu prodaje konvencionalni automobile kroz dva mandata, kao i ugljen kao emergent, a liberali zagovaraju otvorenost svim tehnologijama te se protive zabranama.

Ipak, i jedna i druga stožerna stranka poručuju kako vladi mogu sastaviti u rokovima koji se od njih očekuju na unutrašnjem i vanjskopolitičkom planu. Jer, Njemačkoj se žuri. Iako je završetkom i (početkom listopada) puštanjem u promet Sjevernog toka 2, dakle plinom kao tranzicijskim gorivom, kupila nešto vremena, ova je zemlja zatvorila nuklearke, tijekom ove i sljedeće godine obećala je zatvoriti elektrane na ugljen, koje još uvijek sadrže procentualno veliki dio proizvodnje struje, a obnovljiva energija, premda se ubrzano razvija, još uvijek ima tehnološke izazove.

Ako se žuri Njemačkoj, žuri se i Europi, zato što je Njemačka ekonomski motor Europe, s najnižom nezaposlenosti u posljednjih 20 godina.
Više od dvije trećine Nijemaca zadovoljno je aktualnom ekonomskom situacijom, što će također biti pritisak kandidatima za mandatara, koji su nasljednici dva političara koji su autori aktualnog “njemačkog čuda” – Angele Merkel i Gerharda Schroedera.

Pritisak bi mogla biti i kineska protekcionistička politika i tinjajuća kriza kineskog nekretninskog sektora, koja bi se mogla razviti i u veliku kinesku financijsku krizu (s implikacijama i na zapadnu ekonomiju zato što su kineske banke u velikoj količini vlasnice obveznica najrazvijenijih zemalja). Njemačka je industrijska proizvodnja vezana uz eurozonu, ali je još više doživjela svoj rast vežući se uz procvat kineske ekonomije. Od svih zemalja u EU Njemačka je možda najovisnija o Kini.

Schroeder Merkeličino gospodarsko čudo raslo je i na stavljanju žena na tržište rada, gdje je bilo rezerve s obzirom na konzervativnu njemačku okolinu, ali kada je to zastalo i na prošlom migrantskom valu, što je, prigovaraju s ljevice, dovelo do snižavanja cijene rada. Težnja za povećanjem minimalne satnice mogla bi, također, biti pritisak i kamen spoticanja budućih pregovora o sastavljanju vlade. Zeleni i socijaldemokrati zagovaraju povećanje minimalne satnice zakonskim putem, dok liberali i demokršćani, na valu poruka iz privatnog sektora, koji jeca pod pandemijskom krizom i posljedičnim povećanjem poreza, smatraju kako će se oporavkom gospodarstva nadnice, prirodno, same povećati.

Iz nizozemskog think tanka ING Snap još su prije pandemije procijenili kako će za zelenu I digitalnu tranziciju Njemačkoj biti potrebno investirati približno petsto milijardi eura u smanjenje emisije stakleničkih plinova i pojačavanje komunikacijske infrastrukture. A to netko treba platiti, upozoravaju iz realnog sektora, netko mora platiti, pa će potencijalno gospodarstvo, smatraju, biti fiskalno dodatno opterećeno.

Najveći pesimisti među njima, javljaju izvješća švicarskog bankarskog sektora, pojačano sakrivaju svoju imovinu u tu zemlju. Nije pomogao niti ishod berlinskog referenduma o konfiskaciji 25 tisuća stanova, no to je druga tema.

You may also like

0 comments