Kineskom čudu došao je kraj

Velike pomake u kineskoj ekonomiji Stratfor je već prognozirao i raspravljao tijekom godina, a sada je to privuklo pažnju medija glavne struje. Mnogi se pitaju kada će Kina ući u ekonomsku krizu, no naš je odgovor kako se Kina već ovdje nalazi samo što to nije prepoznato izvan Kine, a pogotovo ne u SAD-u. Kriza uobičajeno i postoji prije nego li je priznamo, a to je priznanje kritičan trenutak zato što će samim činom priznanja većina drugih početi mijenjati svoje ponašanje kao odgovor na krizu. Priznanje krize u Kini jest pitanje globalne gospodarske dinamike.

Kina je u velikoj nevolji, ne govorimo ovdje o nekim manjim preprekama, u pitanju je cijeli način poslovanja, sustav koji je u posljednja tri desetljeća doživio nevjerojatan rast, dosegao je svoje granice te bi se moglo reći kako će kineski model uskoro pogoditi u zid, samo je pitanje koliko će biti štete.“. Kasnije je Ben Livisohn u Barronu zamijetio „dimne signale iz Kine“ napisavši „U klasičnom filmu katastrofe Pakleni toranj ljubitelji zabave ignorirali su požar. Rade li investitori sada istu grešku s Kinom? Za razliku od vremena prije tri mjeseca kada su se investitori kladili da će kineski političari upumpati velik novac u gospodarstvo kako bi potaknuli rast, tržišta sada spori rast prihvaćaju kao normalan!“.

U međuvremenu je Goldman Sachs, čiji je Jim O’Neill skovao pojam BRICS 2001. godine predviđajući kako bi Kina mogla prestići SAD do 2008. godine, snizio prognozu kineskoga rasta na 7.4 posto.

The New York Times, Barron i Goldman Sachs su seizmografi poslovne mudrosti baš kao i njihovi autori. Stoga, kada su svo troje objavili svoje prognoze u roku jednoga tjedna, možemo razmišljati o Kini kao novom ekonomski kriznome žarištu te pomaknuti fokus s prestizanja SAD-a na razmišljanje kakve će posljedice biti.

Po prvi puta, moram priznati, Stratfor se ne osjeća čudno usred ove konvencionalne mudrosti. Nakon što smo prvi primijetili neke kontraindikacije kineskoga gospodarskog rasta, a u vremenu kada mnogi vide Kinu čudom kakvo Japan nije, ne razumijevajući pomake u globalnoj ekonomiji, sada imamo mnogo kompanija koje nas podupiru. Tijekom posljednjih je nekoliko mjeseci red kineskih skeptika narastao te je došlo do mnogo promjena kao i spoznaja kako Kina više „ne radi“.

Neko je vrijeme tome tako, a jedna od maski kineske statistike, koju Krugman naziva izmišljotinom većine, jest to kako je Kina zemlja velikoga teritorija i brojnoga stanovništva. Prikupljanje istinitih informacija jest težak zadatak što čak i Kinezi priznaju. Kina, umjesto toga, razumije kako na Zapadu postoje pretpostavke da državna statistika ima ograničen odnos prema istini. Peking u skladu s time koristi svoje brojeve u stvaranju percepcije unutar i izvan Kine. Primjerice, Kinezi objavljuju podatke o BDP u trećem tjednu siječnja, bez neke posebne revizije. Zapad ne može znati vjerovati li njihovom rastu, no činjenica kako im se još vjeruje ulazi u fantastične priče o kineskome gospodarskom rastu.

Ustvari, Kina jest imala izvanredno razdoblje rasta. U posljednjih 30 godina taj je rast bio izvanredan, ponajviše zbog toga što su Kinezi počeli na tako niskoj razini zbog maoističke politike u prethodnom razdoblju. U početnom je razdoblju rast bio relativno lagan, a kasnije ponešto teži, no kako ne bi bilo zabune Kina jest poskočila. Ipak, temeljeći svoju ekonomsku politiku na potrošnji, napominje Krugman, Kina je postala tek jedva ekonomski veća od Japana. Obzirom na složen izračun kineskoga BDP-a Krugman vjeruje kako je ona još iza Japana, no to se obzirom na njenu veličinu nitko ne usudi reći. Možemo ipak reći kako je kinesko gospodarstvo bez sumnje drastično poskočilo u poslijednja tri desetljeća, no ne raste više toliko brzo kao nekada.

Kineski val porasta je izgrađen na nekoliko vrlo neglamuroznih koraka, kineske su plaće, naime daleko ispod razine plaća na Zapadu, pa su Kinzi u stanju proizvesti određenu klasu proizvoda po dosta nižoj cijeni. Kineske kompanije grade posao oko ove činjenice, baš kao što zapadne tvrtke radi toga grade tvornice u Kini. Kako kineski radnici nisu u stanju kupiti brojne proizvode koje proizvedu, Kina gradi rast na izvozu.

Zbog toga Kina želi zadržati svoju platnu diferenciju na neodređeno vrijeme, no važno je istaknuti još jednu važnu politiku, Peking je naime prestrašen nezaposlenosti i brojnih poslijedica koje iz toga proizlaze. Taj se strah očituje u bankovnim kreditnim politikama koje spriječavajući nezaposlenost kreditiraju tvrtke čak i kada to nema nekog prevelikog smisla. Također koristi komercijalne kredite za izgradnju infrastrukture te komercijalne i stambene imovine. Tijekom godina, ova politika stvara velike neučinkovitosti u kineskom gospodarstvu. Ove se neučinkovitosti razvijaju i bez recesije te je rast gospodarstva doduše moguć, no rast profitabilnosti nije. Slom gospodarsta je stoga neminovan.

Kako tvrtke postaju neučinkovitije, rastu proizvodni troškovi, što pak dovodi do inflacije, jer tvrtke posuđuju novac kako bi spriječile nezaposlenost, a državna inflacija raste kako bi se olakšalo vraćanje. Ovakve neučinkovitosti po pitanju profitabilnosti postale su zapanjujuće. Valja imati na umu i nevjerojatno siromaštvo u dijelovima Kine, gdje 900 milijuna ljudi ima godišnji prihod na istoj razini kao Guatemala, Gruzija, Indonezija ili Mongolija (3000 $ godišnje) dok je 500 milijuna onih koji imaju godišnji prihod na razini Indije, Nikaragve, Gane, Nigerije i Uzbekistana (cca 1500 $ godišnje). Za to je vrijeme kineski ukupni BDP per capita na razini Srbije, Tajlanda ili Jamajke.

Stimuliranje gospodarstva u kojemu više od milijardu i pol ljudi živi u siromaštvu gotovo je nemoguće jer ekonomski poticaji imaju smisla kad se proizvedena roba može prodati, no velika većina Kineza ne može si priuštiti proizvode proizvedene u Kini zbog čega niti jedan državni poticaj ne povećava prodaju tih proizvoda. Zadatak je povećati potrošnju, a ne robne zalihe i neučinkovitost.

Stoga su upali u zamku, jer ukoliko će i dalje kreditirati takve tvrtke, upadat će sve dublje u inflaciju što će narušiti konkurentnost u izvozu koji je također u padu zbog recesije u SAD-u i Europi. Omogućujući tvrtkama smanjivanje nezaposlenosti, koja je veliki politički i socijalni problem, Kinezi liberaliziraju kreditiranje malih i srednjih poduzeća što je problematično u vremenu pada izvoza. Upravo pad izvoza jest ono što u Kini ne uzimaju s dovoljnim oprezom. Naime, iz godine u godinu, uslijed recesije, pada količina ugovorene trgovine s Kinom.

Gospodarstvo Kine bi moglo rasti i više od 7.4 posto, no sumnjam kako će to biti i blizu toga broja. Neki analitičari procjenjuju i ispod 5 posto rasta. Bez obzira na rast, profitabilnost pada kao u rijetko kojem slučaju. Proizvodnja i prodaja ispod proizvodne cijene može povećati BDP, no opasno potkopava financijski sustav. To se dogodilo Japanu u ranim 90-ima, a to se događa i Kini danas.

Moguće je ipak spriječiti nesreću kakva je pogodila istočnu Aziju 1997. godine. Naime, njihova valuta nije konvertibilja te oni i dalje imaju regulaciju partije, ta ipak su komunisti usprkos svemu. No teško mogu uzbjeći posljedice ekonomske stvarnosti, a više od sređivanja računa će se od istoga biti teže oporaviti. Ovo su svođenje računa odgodili do krajnjih granica, a odugovlačenje neće biti moguće još dugo vremena, no i oni su svjesni kako nema rješenja koje ne uključuje katarzu i agoniju, te ovdje treba tražiti razlog odlaganju.

Neće biti potrebno u potpunosti srušiti ekonomiju kao u slučaju Japana i Južne Koreje, samo je potrebo ponašati se drugačije nego ranije. Morat će se usredotočiti na društveno osjetljive skupine pomoću svojega odlično organiziranog državnoga aparata. Ekonomski će rezultati biti sve lošiji, ali krizu će biti moguće izbjeći, a političke interese zaštititi. Budući velik dio Kine i tako nikada nije imao koristi od procvata, nije loša oklada za komuniste stati na stranu siromašnih protiv elita u tome trenutku.

Ključno je razumjeti kako ako Kina neće moći riješiti svoje probleme bez političkih posljedica, uslijedit će pad. Japan je doživio izgubljeno desetljeće u glavama zapadnih investitora, što podrazumijeva pad BDP-a i odsustvo prihvatljive zaposlenosti, a Kina bi razdobljem ustrajnosti i kontroliranim niskim napretkom mogla uspjeti bolje. Posljednja tri desetljeća bit će teško ponoviti.

Očit gospodarski utjecaj na ostatak svijeta past će na proizvođače željezne rudače. Neobična očekivanja za kineski rast neće biti ispunjena, a time niti očekivanja konforne cijene roba. Osobito teško, razgradnjom cijena, već je pogođena Australija, baš kao što joj se u predhodnom razdoblju dogodilo s japanskom razgradnjom cijena.

Kina, dakako, ima veliku količinu kapitala u američkim obveznicama, ali i na drugim tržištima. Suprotno strahovima, ovaj novac neće biti povučen. Kineski problem nije, naime, nedostatak kapitala, a to bi vraćanje novca samo povećalo inflaciju. Da su bilo kako drugačije mogli taj novac iskoristiti nikada ga ne bi bili uložili u SAD. Odljev novca iz Kine jest simptom bolesti strukture ulaganja u Kinu, pogotovo kineskoga privatnoga kapitala koji utočište traži vani.

Umjesto straha od reparacije sredstava, SAD će i dalje biti na meti velikih kineskih ulaganja, U svijetu gdje se Europa već dugo oporavlja, samo je SAD siguran za ulaganja, a dovoljno velik za kineske apetite za sigurnošću. Baš kao što su japanska ulaganja bila 90-ih bijeg kapitala, a ne zdrav ulagački apetit, takvo smo ponašanje vidjeli i kod kineskih ulagača u posljednjih nekoliko godina. Naime, njima je sada bitno sigurno utočište, a ne povrat novca.

Značajno će biti promatrati kakvu će ulogu imati pad Kine u regiji jer Kina je sposobna projicirati vojnu moć u Aziji, no po mojem sudu i to bi moglo biti precijenjeno zato što njena geografija ograničava sposobnost proiciranja moći na području Euroazije zbog potrebe za ekstremnim angažmanom logistike. Njeni su pak pomorski kapaciteti još uvijek ograničeni ako ih promatramo u odnosu na kapacitete SAD-a. Malo je vjerojatno, stoga, kako će Kina pokušati gospodarski utjecaj nadoknaditi onim vojnim, dok će njena vojska ostati moneta u unutarnjopolitičkim pitanjima. Prema mojemu mišljenju ova će događanja postupno iskoristiti Japan koji će postati dominantni gospodarski čimbenik.

Kina će pak i dalje biti velesila jer detant ne znači kako će njena snaga prestati postojati, no to zasigurno više neće biti Kina niskih plaća i visokog gospodarskog rasta. U globalnome sustavu uvijek postoji potražnja za sustavom niskih plaća i visokih zarada, jer potrošači velikih industrijskih sila žele apsorbirati robu koju su proizvele niske plaće. Postati dobavljač takvih dobara glavni je zgoditak. Pitanje je vremena kada će Kina biti zamijenjena. Slijedeći je korak identifikacija njenih nasljednika.

*Autor teksta je George Friedman, analitičar Stratfora, a tekst je objavljen na SEEbizu prije dvije godine. Original pročitajte OVDJE

You may also like

0 comments