Budući da su i vlast i oporba, kao i svih ranijih godina, potpuno nepripremljeni za donošenje proračuna, a da s obzirom na ozbiljnost fiskalnih i ekonomskih problema nema vremena za gubljenje, zastupnici stranaka vladajuće koalicije, ali i zastupnici opozicije morali bi podržati proračun za 2016. Nakon toga mogu, a zapravo i moraju – jer za to su u Sabor i izabrani – budno motriti kako se ostvaruje proračun 2016., kako se odvija planiranje proračuna za 2017. i projekcija za 2018./2019. te provode li se, i kako, najavljene reforme, apelira u komentaru za tportal ravnateljica Instituta za javne financije.
Vijest o još jednom sniženju hrvatskog kreditnog rejtinga – ovoga puta od agencije Moody’s, koje, uostalom, predstavlja tek poravnanje s drugim rejting agencijama – izazvala je dosta medijskih odjeka. No, premda je snižavanje rejtinga uvijek loša vijest, u jeku rasprave o proračunu može se promatrati i kao dobrodošlo upozorenje da se jalova natezanja o tome tko je kriv – prethodne ili sadašnja vlada – skrenu prema raspravama o tome što treba činiti da bi se rejting povisio ili da bi se bar izgledi promijenili iz negativnih u pozitivne.
Mišljenja rejting agencija mogu se naravno ignorirati, pa čak i ismijavati, kao u filmu The Big Short (Oklada stoljeća) kad namještenica jedne od tih agencija kojoj prigovore da je preblago ocijenila vrijednosnice nekih izdavatelja kaže: ‘Ako im mi ne damo dobru ocjenu, prijeći će preko puta kod druge agencije.’ No ignoriranje rejting agencija mogu si dopustiti velike i moćne države, kompanije i institucije, ali ne i visokozadužene, male države poput Hrvatske čiji opstanak ovisi upravo o kreditnom rejtingu. Jer svaki plus ili minus rejtinga znači nižu ili višu cijenu otplate postojećeg duga i novoga zaduživanja, a ta cijena već ionako u toj mjeri opterećuje hrvatske javne financije da prijeti krahom funkcioniranja države.
Stoga, umjesto napada na prethodnu i opstruiranja pokušaja nove Vlade da provede barem kakvu-takvu fiskalnu konsolidaciju, smanji deficit, stabilizira dug i pokrene ekonomski rast, valja iščitati razloge sniženja i učiniti sve kako bi se onemogućilo dodatno sniženje rejtinga i postiglo njegovo povišenje. Zbog predizbornih i postizbornih igara i igrica, u Hrvatskoj vrijeme već mjesecima stoji i bila bi prava katastrofa da zbog nastavka stranačkog politikantstva, Sabor ne izglasa predloženi proračun i tako izazove nove izbore i nove mjesece zastoja.
Premda se i ovom prijedlogu proračuna – kao, uostalom, svakom proračunskom dokumentu – može prigovoriti dosta toga, sastavljači su se trudili ići u smjeru koji predlaže ne samo nekidan Moody’s nego već godinama i sve ostale rejting agencije, ali i Europska komisija, Međunarodni monetarni fond i svaki suvisli analitičar hrvatskih javnih financija i cjelokupne hrvatske ekonomije.
Dva su osnovna razloga smanjenja rejtinga s Ba1 na Ba2. Prvi je visoki i rastući teret duga – 86,5% BDP-a krajem 2015., s očekivanjem da 2018. pređe 90%, dok je medijanski dug zemalja u skupini Ba1 oko 45% bez očekivanja porasta do kraja desetljeća. Drugi je očekivanje nastavka slabog srednjoročnog ekonomskog rasta ¬– u iduće četiri godine očekuje se prosječni rast hrvatskog gospodarstva od 1,7%, dok se za usporedive zemlje Srednje i Istočne Europe očekuje prosječni rast od 3%. Moody’s očekivanja temelji na niskim investicijama, strukturnim problemima poput niske stope zaposlenosti, te uskim grlima u prihvaćanju europskih fondova.
Premda očekuje pesimistični scenarij za Hrvatsku, Moody’s – kao i uvijek – navodi jedan još pesimističniji (koji bi dodatno snizio rejting) i jedan optimističniji (koji bi ga povisio). Na Vladi je da pokuša ostvariti optimističniji scenarij, na saborskim zastupnicima, prije svega onima unutar vladajuće koalicije, ali i onih iz opozicije ako žele dobro ovoj državi da je u tome podrže, a i na javnosti da konačno shvati ozbiljnost situacije.
Moody’s je ocjenu kreditnog rejtinga Hrvatske spustio na Ba2 s negativnim predviđanjima, očekujući da će se Vlada suočiti s ozbiljnim izazovima u primjeni reformi koje bi mogle pomoći stabilizaciji duga i pokretanju gospodarskog rasta. Hoće li se ostvariti ta očekivanja? Hoće, ako će uistinu širok raspon političkih pogleda unutar vladajuće koalicije i relativno neiskustvo i neznanje brojnih novih zastupnika onemogućiti podršku saborske većine Vladi za ekonomske i fiskalne reforme; ako će se unutar vladajuće koalicije nastaviti otpor predloženim reformama poput, primjerice, racionalizacije javne uprave; ako će se ponoviti uobičajeni obrazac prethodnih vlada koje su redovito krivo procjenjivale fiskalne ciljeve, trošile više od planiranog i planirale viši gospodarski rast od kasnije ostvarenog; ako će se nastaviti strukturne slabosti u procesu planiranja i izvršavanja proračuna te ako će i dalje izvršavanje proračuna biti daleko od planiranog i tako voditi porastu duga.
Može li se rejting dodatno pogoršati? Može, ako će dug rasti i brže od očekivanja, ako će se Vlada suočiti s dodatnim preprekama u izglasavanju i provedbi ekonomskih i fiskalnih reformi u idućih šest do 12 mjeseci te ako će se zbog unutarnjih ili vanjskih razloga ostvariti gospodarski rast i niži od očekivanog.
Može li se rejting poboljšati? Može, ako se pokrenu i provedu reforme koje će potaknuti srednjoročni ekonomski rast, značajno popraviti fiskalne izglede i voditi bitno nižim fiskalnim deficitima te ubrzanom i održivom smanjenju tereta duga.
Sve su opcije otvorene, a kojim će putem zemlja krenuti, ovisit će o gornjim odlomcima. Prvi je korak na tom putu proračun za 2016. s projekcijama za 2017./2018. koji se mora izglasati u roku koji će omogućiti njegovu primjenu od 1. travnja 2016., a drugi je pravovremeno i suvislo planiranje proračuna za 2017. s projekcijama za 2018./2019. godinu. Proračun je ključni politički dokument svake države i uistinu je nevjerojatno da mu hrvatske političke stranke tako malo pozornosti pridaju. Izborni je ciklus takav da su izbori krajem godine pa pred kraj mandata stara vlada donese odluku o privremenom financiranju prva tri mjeseca iduće godine, a onda nova vlada – i kadrovski i stručno nepripremljena – na brzinu sklepa proračun za ostatak godine o kojem potom raspravljaju kadrovski i stručno podjednako nepripremljeni saborski zastupnici, piše Katarina Ott sa Instituta za javne financije za Tportal.
Političke bi stranke – navlastito one koje očekuju većinsku vlast, a jednako tako i one koje bi u pobjedničku koaliciju – morale konačno shvatiti da se i čitavo vrijeme dok su u opoziciji moraju pripremati za preuzimanje vlasti. Svake bi godine morale sastavljati vlastite prijedloge svih proračunskih dokumenata: nacionalnog programa reformi, programa konvergencije, smjernica ekonomske i fiskalne politike i samog proračuna. Na taj bi način uvijek mogle suvislo raspravljati o dokumentima koje predlažu vladajući, a što je još važnije, u trenutku preuzimanja vlasti ne bi bile kadrovski i stručno neekipirane već bi znale što im je činiti. Sve dok se to ne dogodi, svake će se četiri godine, a nadajmo se ne i češće, ponavljati vježbanja raspravljanja o proračunu.
Budući da se zemlja još jednom našla upravo u toj situaciji, a da s obzirom na ozbiljnost fiskalnih i ekonomskih problema nema vremena za gubljenje, zastupnici stranaka vladajuće koalicije, ali i zastupnici opozicije morali bi podržati proračun za 2016. Nakon toga mogu, a zapravo i moraju – jer za to su u Sabor i izabrani – budno motriti kako se ostvaruje proračun 2016., kako se odvija planiranje proračuna za 2017. i projekcija za 2018.-19. te provode li se, i kako, najavljene reforme. U tim im zadacima mogu pomoći Kratki vodič kroz proces državnog proračuna i newsletter Instituta za javne financije upućen svim članovima Vlade i saborskim zastupnicima.
