Financijski komentator HRT-a Željko Kardum u Studiju 4 HRT-a analizirao je ‘britanski sindrom u hrvatskom proračunu’ – veza između najavljenog britanskog referenduma i hrvatskog proračuna vidi se u načinu komuniciranja i uvjeravanja javnosti.
Britanija ima domaćih ekonomskih i političkih problema koje je donijela Europskoj komisiji na rješavanje. Funta je u odnosu na dolar u godinu i pol pala gotovo 20 posto, ima golemih dugova u bankama kao posljedicu sloma tržišta nekretnina, a premijer ima oponente unutar vlastite stranke. Sve se to doneseno Bruxellesu na rješavanje pod izgovorom da Britanija ne može pristati na strožu monetarnu i političku uniju i probleme sa izbjeglicama – pa prijeti izlaskom. U petak su nagovorili i čelnike G20 u Pekingu da izraze zabrinutost jer bi ‘brexit’ izazvao golemi udarac na globalno gospodarstvo. A zapravo – Britanija je pristupanjem u EU 1974. imala 30 posto manji prihod po glavi stanovnika od Francuske, a sad ima isti.
Dakle drugi bi trebali umjesto premijera nagovarati Britance da ostanu u EU. I kakve to ima veze s hrvatskim proračunom? Radi se, tvrdi Kardum o potpuno istoj stvari. Svi su nakon objave smjernica čekali hoće li nam EK uvesti kaznene mjere zbog makroekonomskih ravnoteža. Skreće se pozornost sa stvarnih problema ovog ‘proračuna kontinuiteta’. Ponovo imamo rast rashoda proračuna, nedovoljno ambiciozne rezove i očekivanje da će biti unutar 3% ako se ispuni optimistički rast BDP-a i rast državnih prihoda. Nije bilo hrabrosti zadirati u simbolične rashode koji bi ljudima pokazali da vlada kreće u reforme.
Primjer 1: Prošla Vlada brzo je vrlo našla prostor za uštedu pri dodjeli socijalne pomoći uvodeći imovinski cenzus – ali se nitko nije sjetio da imovinski cenzus uvede saborskim zastupnicima na pravo na primanje 6+6 mjeseci zastupničke plaće. Tu povlasticu koristi i Željko Kerum.
Primjer 2: Radimir Čačić je tražio da mu Sabor plaća najam stana u Zagrebu od 3000kn mjesečno – iako u Zagrebu ima vlastitu nekretninu i 30 milijuna kuna imovine. I sve je po zakonu.
Umjesto svega toga rasprava se skreće na temu Hoće li nam EK uvesti sankcije. I moramo li provesti radikalnije reforme zato jer to traži Europa. Europa bi nas, dakle trebala uvjeravati što je za nas bolje, a gdje su opasnosti – isto kao i Britance da im je bolje u EU.
