Karamarko mora otići, barem privremeno, no što to još znači?

Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa utvrdilo je kako je Tomislav Karamarko u sukobu interesa zato što je propustio deklarirati veze vlastite supruge sa konzultantom MOL-a Josipom Petrovićem, osobito kad ga je to upitao novinar. Presuda je jasna, Karamarko će se boriti na Upravnom sudu, sada već kao bivši vladin dužnosnik. No, što zapravo znači ova odluka?

Na prvom mjestu valja istaknuti, ako je do sada i bilo sumnje, a iz materijala i činjenica koje su iznesene u javnom prijenosu sjednice Povjerenstva, moglo ih je biti, Karamarko (barem privremeno) mora otići iz politike. Jednostavno, protiv njega je institucija ove zemlje donijela presudu, do završetka svih pravnih instanci pristojno je da se Karamarko povuće.

Percepcija je kako je Tomislav Karamarko bio u sukobu interesa zato što je kao privatni poduzetnik surađivao sa Josipom Petrovićem. Nadalje, sa spomenutim konzultantom surađivala je i njegova supruga, a Karamarko je imao i stav oko arbitraže oko INA-e koja je strateška kompanija i u kojoj postoji javni interes suprotstavljen interesu MOL-a, za kojega (legitimno i zakonski) konzultantske usluge pruža tvrtka Josipa Petrovića.

Suština je, ako je Tomislav Karamarko kriminalac, a o tome bruje mnogi mediji (neki čak idu i do toga da je na čelu nekakve združene zločinačke organizacije Balkana) i ako je ovo bio način kako bi ga se maknulo iz pozicija moći, a kako bi započeo kazneni progon, za to je trebalo neko suvislije objašnjenje osim onoga da je kriv zato što je prije dolaska na funkciju nešto radio u realnom sektoru, on ili njegova supruga.

Postavlja se legitimno pitanje kakav je, ovom presudom Povjerenstva, postavljen standard prema regrutiranju političara,? Ako je netko ostrašćen iz politike zato što je nekada bio u poslovnom odnosu sa privatnom tvrtkom, on ili supruga, kakve će to posljedice imati na sadašnju, a kakve na buduću postavu Sabora? Hoće li nam biti prihvatljiv Zdravko Marić koji je radio u Agrokoru (Jadranka Kosor je jučer nepogrešivo postavila to pitanje) ili možda Tihomir Orešković, koji je došao iz vrha međunarodne korporacije? Što ćemo s Borisom Lalovcem, koji je radio u bankarskom sektoru? Ukoliko ovu presudu shvatimo kao presedan mogli bismo doći do toga da su kao političari podobni jedino oni koji su školovani za javni sektor. Hoćemo li otvoriti kakvu Kumrovečku školu?

Drugo je pitanje INA-e. Naime, cijela medijska operacija protiv Tomislava Karamarka, krenula je u svibnju prošle godine kada je u intervjuu jednom tjedniku najavio lustraciju, a kulminirala je nakon sastanka Vijeća za suradnju Mosta i Domoljubne koalicije, spomenutog i na javnoj sjednici Povjerenstva, gdje je bilo govora o represivnom aparatu i INA-i. Koincidiralo je to sa nekoliko svjedočenja u Londonu, na kojima je pravni tim koji zastupa hrvatsku stranu shvatio kako, u procesu ne stoji dobro.

Bila je potrebna nova medijska ofenziva koja se nastavila na strategiju bivšeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka prema kojoj je INA proglašena strateškom kompanijom, premda se radi o tvrtki koja ne upravlja infrastrukturom. Medijski balon kako je INA strateška kompanija (nitko ne spori da je zbog svoje snage i veličine ona važna kompanija) postao je toliko jak da su ispod radara prošlo nekoliko činjenica.

Prvo, pokušaj trgovanja političkim utjecajem koji je stajao u nacrtu ugovora jedne agencije s Mostom, koji je svoj epilog imao u odustanku agencije od ugovornog odnosa sa političkom opcijom kojoj pripadaju ministri spomenuti u nacrtu ugovora.

Drugo, nitko ne govori o DUUDI-evom natječaju za studiju o privatizaciji strateških kompanija, koju je kao najpovoljniji ponuđač (tražio je gotovo pola manje nego ostali) dobio autor studije temeljem koje je Hrvatska pokrenula arbitražu protiv MOL-a, a koju je hrvatski pravni tim proglasio beskorisnom.

Treće, kuloarske priče kako jedan ugledan ekonomist za premijera priprema studiju izvedivosti prema kojoj bi HEP podigao kredit i isplatio MOL (što je mađarska strana pozdravila) čime bi se stvorio javni energetski holding, nitko nije prispodobio izjavama Njegove ekselencije Azimova prema kojima su ruske javne tvrtke spremne kupiti upravo taj holding. Nitko se nije zapitao koji je interes nekih bivših političara, prijateljski vezanih sa vlasnicima tvrtki koje upravljaju ruskom plinskom transverzalom u nas. I, imali tu sukoba interesa, tj. je li bilo?

Četvrto, postavlja se legitimno pitanje, ako je INA strateška kompanija i ukoliko je smatramo toliko važnom da se nismo spremni odreći upravljanja njome ili dijela utjecaja na upravljanje, kako to da smo dopustili da prvi puta u povijesti osim INA-e, na našem teritoriju, plin i naftu buše kanadske ili pak nigerijske tvrtke?

Peto, nitko nije odgovorio na pitanje kako je moguće medijski napadati jednu stranu tvrtku kao neprijateljsku, koja je legalno i legitimno kupila 49 posto dionica INA-e (kojoj su među ostalima dionice prodali brojni zviždači, novinari koji o tome pišu, sindikalisti i analitičari), samo temeljem toga što je država u sporu s njom? Prestaje li netko biti poslovni partner time što je drugi partner s njime u sporu ili isplatom vlasništva? Uostalom, kako je moguće da političari, zaposleni na poreznom novcu, hrane takve medijske napise protiv tvrtke koja plaća veliki porez ovoj državi?

Kako god danas prošlo glasovanje i rasprava u Saboru, ovoj zemlji je potrebno jasno promišljanje smjera poglavito u ekonomskom smislu. Još je Henry George 1886. godine u svojoj knjizi Protection or Free Trade pisao kako slobodno tržište ne poznaje strateške kompanije nego samo dobrobit krajnjeg korisnika, a posao je države tog krajnjeg korisnika i poreznog obveznika zaštititi. Wilhelm Roepke je pak nadodao kako će države najpametnije zaštititi potonje arbitriranjem kroz upravljanje infrastrukturom. Naravno, nama nitko ne brani živjeti u krugmanovskim zabludama.

U političkom smislu, valja nam se odlučiti je li sukob interesa ulaziti u politički ring uz pomoć privatnog novca ili uz pomoć javnoga novca. Ako je odgovor javni novac, minimum pristojnosti bi bilo vaučerizirati sredstva za suportiranje političkih stranaka. U suprotnom otvoriti Kumrovečku školu.