Kapitalizam bez liberalne demoracije osvaja Europu

Nacionalizam i desničarska orijentacija mnogih europskih vlada vuku korijene još iz 80-ih godina, kada je Kina pokazala da može postojati i kapitalizam bez liberalne demokracije, objašnjava Norbert Mappes-Niediek.
Slovenija ja mala i nepoznata, pa se niko nije ni čudio kada su vodeći europski mediji dan nakon tamošnjih parlamentarnih izbora desničarskog populistu Janeza Janšu proglasili „uvjerljivim pobjednikom”. Pritom njegova stranka, usprkost trendu udesno na izborima u Europi, nije uspjela postići ni svoj rezultat iz 2011. Ali, je li uopće moguće da baš biračko tijelo te, kako god se uzme, istočne države do dva milijuna stanovnika, teško pogođene ekonomskom i izbjegličkom krizom, odoli dražima „neliberalne demokracije”? Jako teško, mislili su u redakcijama. A tamo gdje se baš ne barata
pojmovima, tu se usadi predrasuda.

Ima li Europa istočni problem?

Doduše, žestoka oluja koja je pogodila europske demokracije zaista dolazi s Istoka – i to dalekog. Još od 80-ih godina, Kina je u privrednom bumu opovrgla široko rasprostranjenu pretpostavku da su demokracija i tržišna privreda dvije strane jedne medalje i da jedno bez drugo na duži rok – ne može. A na prijelazu stoljeća, ubrzo nakon stupanja na dužnost Vladimira Putina u Moskvi, model „kapitalizam bez liberalne demokracije” je prekoračio Amur. A s pobjedom Viktora Orbana 2010. taj obrazac je ušao u EU.

No, nevidljive europske granice između Istoka i Zapada, riječice kao što su Soča, Taja ili Nisa, ne mogu posluže kao politički vremenski štit. U Italiji i Austriji su prijatelji mađarskog premijera viktora Orbana već na ključnim pozicijama. U Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, desničarske stranke Orbanovog tipa mogu računati s potencijalom od 15 do 30 posto. Njemačka sa svojom AfD nije daleko od toga, a i u konzervativnim narodnim strankama novodesničarske snage utiru sebi put. Stanje je još nestabilno. Ali, ponešto ukazuje na to da se tamni oblaci skupljaju upravo tamo gdje su to činili pred posljednju veliku nepogodu u Europi. U Italiji, na primjer, u Austriji, u Njemačkoj, ali ne u Francuskoj i ne u Sloveniji.

Nacionalistička i autoritarna raspoloženja su preplavila kontinent. Ona ne samo što su nejednakog intenziteta, nego svatko ima i neka svoja obilježja. Zapadni desničari se bune zbog „shithole countries”, iz kojih se doseljavaju njihovi novi građani, a istočni desničari lebde u svojoj nacionalnoj traumi u kojoj su uvek prikraćeni i nikada nisu bili priznati kako treba. Zapadni desničari preziru institucije i oduševljavaju se, prividno liberalno, Facebook-demokracijom, u kojoj svatko u prolazu može ostaviti svoj „like” i time razveseliti svoje političare. Istočni desničari žele da im se vrate pravo, red i čistoća, s pedantno odvojenim nacionalnim državama, obaveznim pasošima i graničnim rampama. Sada vlastodršci umjesto srpa i čekića mogu nositi nove simbole na reveru. Naravno da se predodžbe Istoka i Zapada, ali i države A i države B – ne slažu. Ali, se ne moraju slagati. Svatko se povlači u svoju nacionalnu pećinu.

A kako izgleda pećina nekog drugog – to svima može biti svejedno. Podjela na Istok i Zapad ne doprinosi mnogo objašnjenju svjetskog fenomena. Ali ga jača. Novim desničarima su suprotnosti svih vrsta dobrodošle: Istok-Zapad, Sjever-Jug, bogati-siromašni, nacija protiv nacije. Ako su mir u Europskoj uniji najteže ometale Višegradske države, sada bi njihovu ometajuću funkciju mogla preuzeti novodesničarski savez pod talijanskim vodstvom – ili grupa škrtih zemalja koje kada je riječ o neto-uplatama smanjuju strukturne fondove i od EU-a žele stvoriti arenu za konkurentske momčadi. Na kraju će se EU slomiti onako kako su se slomili i savezi desnoradikalnih stranaka. Ono što ih ujedinjuje je istodobno i ono što ih razdvaja: Ubuduće bi trebalo sklapati samo još bilateralne „dealove” – u korist jačeg.

Dokle god jedna zemlja, iz kog god razloga to činila, može sebe zamisliti kao jaču od Unije, uništitelji imaju argument. Apeli Istoku da se urazumi, jer kao neto-primalac toliko profitira od Unije, ostaju bespomoćni. Nema argumenta koji se ne može izokrenuti: sa Istoka na Zapad zapravo teče više novca nego obrnuto; nigdje udio plaća u društvenom proizvodu nije tako mali kao u produktivnoj Češkoj, piše DW.

Ili pogledajmo odnos prema terminu „solidarnost” u izbjegličkoj krizi: moćni Berlin je počeo tražiti solidarnost tek kada je Europa ostavila Grčku i Italiju na cjedilu. U fatalnoj igri neće moći sudjelovati sasvim male nacije, jer bi one u slučaju raspada Unije spadale u gubitnike: zemlje poput Luksemburga, koji nije bez razloga dao toliko istaknutih europskih političara, Estonije, Latvije, Litve, Malte i Slovenije. U zemljama od kojih sve ovisi, na pobjedu razuma će se još morati pričekati.

You may also like

0 comments